Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

kad zazorim ustaju, kad zapadnem liježu.
smješten jug-sjever, recimo, na kuli od zraka, mogao bih
odraziti svaku
mnogostrukost dana, sve zemlje, neba, horizonte
i ono iza njih. zaodjenut u svakodnevicu,
posve bezbrižnu, pravokutno ću stoga prikazivati
kako svjetlo živi i umire, životni vijek žarulja:
zrenjem rasipanih naranča rano ujutro, taljenjem
usijane ploče u suton, pred nebom, već rumenim,
bivajući tvrd i tvrd kao bronca uoči noći.
što god je na zemlji i što god višestruko,
svejednako spremno pali žarulje — iz potrebe,
zbog rada, zbog žudnje — gasi žarulje
svejednako. samo ptice čeka duga nesanica,
te noćobdije dolijeću, klepeću,
osjećajući da ih vodi sopstveni bijes dok se klopka
zatvara kad ulete na poluotvoreni balkon,
dok istražuju prozor i riču.
one ponajviše žive sa mnom, upravo noću
prodornije pjevajući. ja prodornije zasljepljujem,
zaslijepljen
kad zazorim, kad zapadnem mrlju u vidu,
odrazim sve što mogu, uporno pateće tijelo pod suncem;
ako mi drugi stvore svijet prema svojoj želji, i jezike
razdvojene u govoru, osvetnički
moje je da žudim neumorno, neostvarivo,
ali ne bez jasne namjere, ne da bi moja žudnja bila samo
objekt.
tjeram žudnju kao mladice ritmom žarulja. moje je
da te volim. naime, ti me uputiš da imam pravo,
dok pjevam stvarima a ne o stvarima.
trebamo se sjetiti da Euripid čini prizor kada Heraklo
dovodi u veo zamotanu Alkestidu iz podzemlja
zapravo prizorom koji utjelovljuje
iskustvo tragičkog glumca za svakog gledatelja.
ako uporno žudim, to je zato
što nas čitanje toliko skraćuje, a čitatelj
ima isto iskustvo uporne žudnje.