Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

krivulja kao osnovni potez, posljednja je naznaka dana:
sa željom da bude neiskrivljena, s obje se
strane više-manje zrcali, naznačujući svu neprirodnost,
ne-naravnost tijela. uvijek nagore, gore, dok uporno izričem,
dok uporno dodirujem usne živim žeravicama,
dok progaram prepravljajući govoreći pjevajući sve što
jest i jest i jest. te žeravice su boje truljenja naranče;
miris toliko sladak, toliko mošusan da bi mi moglo pozliti.
ruka, maločas opuštena, gotovo nesvjesno
premjerava dijelove tijela, barem one koje može
obuhvatiti: pod dlanom oštar kuk, udolina boka
do koštunjavog lakta, do nadlaktice, do ramena.
udovi se sakupljaju, čeznutljivo, prema tijelu,
ruka mijenja smjer pokreta, klizi
odozgo naniže kako ne bih bio ulovljen u jednom trenu,
da ponovno premjeri prostor, nogu i koljeno
koji se odlučnije zarivaju između bedara.
u neki rani čas započeo sam s oblikovanjem gline,
pa sedrenim odljevima pa izlijevanjem trenutka;
posao je najteži kada se glina zavuče pod nokte.