Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

pokušam li, namjerno ili nenamjerno, učiniti
od usana ikakav drugi izraz, hraniti ili govoriti –
učinim sebe cijelog u jedan urez, posjekotinu
u jednom dovoljno hitrom grču.
drugim riječima, ukrutim kralježnicu u strog zarez, a
održavajući taj oblik, odvajajući mogućnost da preduhitrim
nekim slučajem
iscrpljujuću bol od stvarnosti: bol teče niz meku krivulju
između slabina
prije nego se ukrute, a jednako kruto postanem blijed
od pasa do koljena, pa potom još niže. u iscrpnoj šutnji tog
napora,
odozdo, dok prikujem tjeme uz tlo a trbuh uz zrak,
ovako razrogačen i bez treptaja,
jasnijeg sam pogleda. potpuno sam ovisan
o svjetlosti. potpuno sam obuzet.
grč je sveprisutan,
i otkloniš li grč, otklonit ćeš i mene; sve će se urušiti, čitav
ovaj stisak od peta do ramena, napetost straga, zarez u koji
se pretvaram,
osušit će se pjena u očima i ušima u nešto trajno.
ako i nisam uporna napetost tetiva, neugodna
i nemoguća sila, ako ništa drugo, na kraju ovog
nedefiniranog pokušaja ona sam najgora sklonost:
podjednako aktivan i pasivan, odvažan i bezvrijedan,
posvećen dokazati neku odanost.