Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

tijelo je provizorni prostor primirja.
poznajem taj krajolik, bez dvojbe, i krajolik vremenitosti
privremeno otegnut u dužinu i visinu.
i spuštam se, silazim, kao da silazim u noć,
kao što sam u djetinjstvu silazio u hladne podrume,
uvijek oklijevajući.
bez dvojbe, silazim odlučno, silazim u primjeren čas.
po što? po nešto kao pekmez? nešto slatko?
nježnost kao iz djetinjstva, sada preobličenu.
moji me podrumi čekaju. memla,
ta slatka prisutnost, liže mi ramena, ključne kosti,
prsnu kost, vrat. hvata se u sve, spušta u stegna, budi gorko
sjećanje tijela: nježnosti, naprosto, nema.
moglo bi biti svjetla, hladnog zujanja žarulja,
bijelih zidova umrljanih tko zna kojim potezima
kao da je netko pokušao predočiti zimski krajolik
ili zoru. ovdje mi je i moj dah
čudan, miriši na močvare, jezovit je.
strepim.
poznajem taj krajolik tijela, bez dvojbe —
primirje kao prekid okrutnosti, znak:
tijelo voljenog divno je jer je odraz mojeg divljenja;
moje tijelo divno je jer je odraz divljenja voljenog.
stoga silazim opet, željno, voljeti. bujati.
opet pjevati.