Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

zaista čeznem za tim: za određenom konačnošću,
za trenutkom u kojem sam bez nelagode
i brige, siguran i u to vrijeme i u to mjesto,
kada se umirim i utvrdim u topljivom danu. zato se
odvajam neprestance
od onih kojima pripadam, u postupnom činu. i to nakon
što sam dugo slagao tijelo, dugo tragao da nađem
odgovarajuće mjesto, tragao da uopće
pronađem odgovarajuće mjesto za dodir, ono koje
opetovano izmiče. ujutro se budim
pokriven čađom kao patinom,
kao podsjetnikom na vlastitu krhkost.
jedva pamtim detalje.
znam da već sada zaboravljam;
odvajam se prije svega zbog pretijesnog kreveta,
jer nisam otvorio prozore i propustio zrak i sada
se znojim. opet se
izmičem, odmičem, u strepnji.
ipak, zora
me čini snažnijim svime time. čini bliskim.
ovako sam se odrekao istančanosti.