Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

brišući pjenu znoja, ili pijući pjenu u kutu usana, pokretima
zapjenjeno na trbuhu, njegujući
tu krhku i etnografsku građu tijela — nelako odgovaram
na tvoju odanost.
naginjem se da bolje počujem riječi,
kazivanje nježnosti, glasove nastale duboko u grlu
u odanosti.
do pola smo odjeveni. potkošulja koja
prianja samo uz ramena i leđa u ovom položaju, gaće
koje prekriva: sve zabilježim za slavu. rukama,
doimaju se osamostaljene od mene, pratim linije
tvog tijela. već manje podliježemo sitnicama.
naime, svega dijelom razumijem opseg
toga što sam preuzeo učiniti, mada vrlo samosvjestan.
možda baš zato što smo u ovoj sobi, jer se vidamo
i opasujemo povojima od bedara do rebara, sve jer
biramo naznačiti neki nehajni trenutak kao zoru,
odnosno, ovdje svjesno biramo, svjesno biramo
slavni trenutak
nježnosti koji nitko neće znati. jer svjesno biramo ovu
nježnost kada naša tijela
odražavaju posebnost naših žudnji.