Ipak, zora | Tomislav Augustinčić
uoči kraja, čežnjom oduzimam ulicama iskustvo
svog dodira. grad je surov, sve uporniji da prisvoji sve naše
pa čak i dodir. i ja sam uporan.
dok bridi, nagriza,
spremam ruke u džepove, izmičem im ruku
pokazujući smjer. ulice pamte tu odsutnost, zamjeraju.
neka. moram se vratiti u svoju mladost.
Sadržaj
možda zbog hladnoćepostojano otporan, tvrdim
zaista čeznem za tim
zora je još uvijek nenadana
kad zazorim ustaju
s pažnjom i nehajem podjednako
Urednikov izbornaime, dramatično predstavljanje bolnog tijela
brdima nasuprot, produženim uoči grada
Urednikov izbornježnost znači da sve preda mnom
nad svime, čini se, proljeće
san nam mijenja obličja
Urednikov izborupirem stopala i noge o meko tlo
kosa
tijelo je provizorni prostor primirja
četvrti dan
mogao sam i biti drugačije
moglo se dogoditi
a mogao bih biti i miran
treba primijeniti
soba se isprazni uoči praska
noć je pa sam izvučen
te teške vertikale
ponekad se treba bojati
pokušam li, namjerno ili nenamjerno
svježe izvučen iz sna
da mi kosti nisu izgubile jedrinu
radi pozornog iskustva neponovljivog
nebo zauzeto odmjerenošću
Urednikov izborbrišući pjenu znoja
povoji, to dugo i usko platno
dakle, kako se to dogodi
opredmećen prenaglašenim detaljima
žile na vanjskom rubu jagodice
uoči kraja, čežnjom
rukama se premazujemo uljem
u tjesnacu ozračja
to je lišavanje i pridonošenje
da bih bio dostojan značajnog čina
dok još oblikujem lice
doima se da miruje
prvi put ugledavši park
neka je strašna rana na ovom tijelu
Urednikov izboruvijek iznova silazim
krivulja kao osnovni potez
Impresum
