Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

ULIČNA VAGA

Šećući u rano prijepodne ili po lakom, brzom obroku sve napučenijim ulicama naših gradova, predani fenomenolog svakidašnjice (suvremeni flaneur) neizostavno će primijetiti sljedeće: došlo je do promjene u ekonomiji težine. Još desetak godina unatrag taj bi isti prevaljivač udaljenosti zbog udaljenosti same, urbani antiputnik, prolazeći svojim uobičajenim rutama – u uglovima centralnih trgova, svijetlim pasažima, pred živim željezničkim i autobusnim kolodvorima, u lukama, uz rubove prometnih gradskih kucavica – neminovno sreo paradigmatsku pseudoegzaktnu napravu: uličnu vagu. Uz vagu se u našim krajevima, gdje automati ponekad kasne, redovito mogao zateći i, nerijetko postariji i pogrbljen, napravi posvećen čovjek. Te su tihe sprave, čest je slučaj s čestim stvarima, bile šarolik, ponekad sasvim rastresen i nepredvidiv skup. Ipak, dva su, izvedbom i porijeklom sasvim različita tipa vage daleko najčešća.

Prvi se – viđen mahom na mjestima akumulacije, prostorima zadržavanja, sjedenja, statike – grada koji se, poput filmske projekcije, samim sobom uvjetovan odvija u vlastitu zgusnutom kronotopu – na trgovima i u uređenim parkovima – odnosi na samostojeće, robusne naprave nešto niže od prosječna čovjeka (najčešće sive, zelene ili tamnoplave) čiji bi oblik preplašenije mogao asocirati na najtrivijaliziraniji od drevnih simbola koje je u našoj eri preuzelo i unazadilo kršćanstvo: latinski križ. Uz njih je, sjedeći obično do dolaska mušterije, na niskoj, sklopivoj klupici, obitavao i njihov poslužitelj – katkada najamni radnik, a katkada vlasnik sredstva za proizvodnju (možda najsitniji kapitalist) sam. Isti bi mirno ustao, rutinski, ali s nesumnjivim dostojanstvom u gesti (potpuno različito od, primjerice, gradskih piljarica) obavljao mjerenje te teškom subjektu, čije je lice tek rijetko moglo ostati sasvim ravnodušno, utješnim glasom priopćio osudu gravitacije. Takvi su se mehanički prijeki sudovi mogli susresti posvuda.

Nešto je rjeđi drugi tip: javna vaga koja je, neumoljivom ekonomskom logikom – i ne izmijenivši se – evoluirala iz prijenosne, kućne vage. Takve se uglavnom sretalo na dinamičnijim mjestima, onima gdje je fluktuacija najveća, gdje je poriv za zaustavljanjem minimalan, a ako se na njega i odlučimo, ono valja da je učinkovito i kratko. Takve je vage iz intima kupaonica i spavaćih soba, rekli smo, istjerala puka ekonomska nužda. Sasvim se lijepo to može uočiti na njihovim vlasnicima (pomalo paradoksalno, najamni rad u ovom slučaju gotovo u potpunosti izostaje – praktički svi su „uposleni“ vlasnici vlastita obrta), koji pojavom i držanjem rijetko mogu parirati kolegama višeg ranga – baštinicima za javnu upotrebu baždarenih sprava. Mobilni se vagači mnogo agilnije bore za mušterije, mijenjaju svoju lokaciju ovisno o godišnjem dobu i dobu dana; njihove su usluge jeftinije, rijetko kad ovisne o točno utvrđenom cjeniku; katkada gotovo slične ubiranju milostinje. Može se, sasvim pouzdano, pretpostaviti da su i njihove mušterije (težina je, u ovom ili onom obliku, klasno pitanje par excellence!), sasvim očito različite. Tako je i u prostor težine uvedena stroga, gotovo neizmjenjiva hijerarhija – bilo da je o vagačima ili njihovim vaganima riječ.

Jedan je, treći tip javne mjerne stanice, međutim, sasvim specifičan i uvelike oprečan prvima dvama. Riječ je o automatskoj uličnoj vagi – onoj koja ljudski rad posve isključuje i time izravno utržuje težinu. Ovakve su se dehumanizirane, od bijega s vlastita mjesta lancima spriječene, okovane naprave također mogle susresti posvuda. Metal komunicira s metalom: pokreću ih kovanice ili užlijebljeni žetoni, nalik gumbima, a njihova generička, iz same formule zakona iznikla presuda stiže uredno ispisana na četvrtastom bijelom papiru. Kao da ste upravo kupili vlastitu mjeru te vam je za nju ekspresno isporučen račun. Reklamacije se, kao i žalbe prizivnom sudu – najčešće običnoj kućnoj vagi – ne uvažavaju. Te su najteže i nepogrešive porote, u ponešto drukčijem okružju, vjerojatno i jedine još uvijek prisutne u kolebljivom prostoru javnog.

Što se, dakle, u našem odnosu s gravitacijom tako fundamentalno promijenilo? Što se toliko unificirano i prijeko dogodilo da su vage, gotovo beziznimno, s naših ulica iščezle? Gdje su, u koju crnu rupu, gutačicu mase i svjetlosti, uložile svoju težinu? Na ta pitanja, jasno je, valja odgovoriti sistemski. Detektivsku agenciju, pa čak ni običnu policiju, za pronalaženje iščezlih vaga još nije angažirao nitko.

Jesu li vage, dakle, postale uslijed opće dostupnosti nepotrebne, i jednostavno se povukle u kuće? Takvo što tvrditi bilo bi odveć smiono. Nismo li već pokazali da su ih, u njihovo zlatno doba, na ulice iz svojih soba izvlačili i najsiromašniji? Javne su vage, moguće je ustvrditi, pale kao kolateralne žrtve korjenite promjene u polju opozicije privatno/javno. Kulturni je kapital te dihotomije, uče nas historijska antropologija i kulturna povijest, znatno izmijenjen već iščeznućem antičke kulture trga, u kasnom helenističkom razdoblju, a daljnja je njezina resemantizacija uslijedila usponom Rima, u okvirima sustava unutar kojeg su i preci-bogovi iznimno privatna, duboko kućna i osobna stvar. Konačni je obrat u poretku javnog, međutim, uslijedio upravo u razdoblju koje okvirno korespondira sa sveopćim progonom vaga. Težina, nekada javna stvar, nešto što je bilo uglavnom poželjno javno isticati, preselila se u područje privatnog i usput izgubila gotovo svaku vrijednost do one kvantificirajuće, u mjeri u kojoj ona intenzivno sudjeluje u krojenju estetski poželjne slike trenutka. Čak i kada je u pitanju zdravlje – čije je ona nekada bila općeniti i najrelevantniji javno priznati signal i zalog – težina nerado izlazi u javni prostor. Na nju se redovito apelira, ali te institucionalne prozivke, pokazuje se, uspijevaju polučiti tek kontraefekt; težina se gura pod tepih, povlači u kuće, gubi svoj glas i prelazi u šuštavi, voluminozni ili jedva primjetni šapat. Jedini glas koji se od nje, gotovo doslovno, može čuti, umjetno je generiran i čvrsto vezen uz onu omraženu instituciju. Apoteke i ordinacije progutale su posljednje primjerke javnih vaga i inkorporirale ih u strog sistem prevencije te one, poput zasužnjenih, pokorenih i pokunjenih robota, presudu mase izriču onim rijetkim zalutalima iz sveprisutne, svete rase hipohondara.

No što ako su, po nekoj posebnoj kvaliteti, vage vagale duše? Jesu li i one s vagama iščezle ili ih u pretilim tijelima ima i previše? U onim strahom od težine obilježenim, perolakim i tankim, premalo? Za tu bi špekulaciju bilo nužno prije svega priznati postojanje duše. Kako za to, sve je izvjesnije, opravdana razloga nema, za njom ne treba tugovati: nikad ne iščezava čega nema. Uličnim vagama, naprotiv, valja mahati dok nam, ostarjele ali izvjesne, glasno i vedro ne odzdrave!