Vidok koža | Vesna Biga

XLV

Vidjela sam u svitanje kako drži u ruci nečiju riječ,
prinosi je ustima, nijemo guta pokoru, naoko je sva
u vrućici, razodijeva strahom svoju sjenku na zidu,
skida tabane i listove, odvrće koljeno po koljeno,
odlaže umorna bedra, predahne među udovima,
na trenutak je dijete okruženo razbacanim igračkama,
još uvijek svaku može doseći, taknuti vlastiti svlak,
ili se još jednom zakleti da neće ustuknuti,
radije jezik pregriza, tišinom nadahne krik,
sad već s nježnošću čupka duge rukavice,
zubima luči prst po prst, otresa nadlaktice,
još samo gordost podviga da iscijedi iz očiju i
obavila je sve što može, ostade joj tek smješljiv torzo
da se nadima pred ogledalom, trup pun srcolikih
uspomena, doplutao iz nekog dalekog grijeha,
tamo gdje se slavilo do zore i više se nema kad
otpočinuti, djenuti se u prispodobiv, još jučerašnji odraz