Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

BRITVA

Pomak od pisaćeg stroja do britve nije samo preskakanje poglavlja u knjizi o razvoju prijeko potrebnih pomagala i alata, već i mikrohistorijski generacijski skok – povratak s oca na djeda. Već je generacija naših očeva, s datumom rođenja postavljenim negdje u blatno poslijeraće ili još nešto naprijed, spremno odložila ovaj učinkoviti, glatki i sjajni predmet. Na povijesnu pozornicu stupile su njegove serijski proizvedene i upakirane potrošne inačice za široku uporabu, a ubrzo zatim i električni brijaći aparati. Nije čudo što se upravo poslijeratna generacija britava, vjernih suputnica mnogih prethodnih naraštaja (često predmeta simboličkog obiteljskog nasljedstva po muškoj lozi), tako brzo i trajno odrekla. Tomu nije sasvim kriv ni vremenski korespondirajući napredak tehnike: karakteristika ovog elegantnog alata koja ga je tako očito, povijesnim trenutkom sasvim ikonički potpomognuta, i trajno izdala, njegova je posvemašnja neselektivnost.

Oštrica britve, ponos brusačkog umijeća, čini, naime, od ove sitne naprave ubojit mobilni stroj – tih je nekoliko prstiju vrhunskog čelika sposobno učas živim organizmima nanijeti nepopravljivu štetu; pa i ekspresno ih ispratiti iz svijeta. Koliko je historijski evidentiranih ubojstava počinjeno njezinim sječivom? Čak ju je i čuveni londonski Trbosjek, rana forenzika pokazuje, nesumnjivo imao u svojem hladnom mesarskom arsenalu. Koliko je vlastitih vena (koliko egzekucija od strane simboličkog oca!), također, njome otvoreno? Okončano koliko birtaških i uličnih svađa? Crni je danak vjerojatno nemoguće precizno iznijeti, ali za vjerovati je da je njezina tamna žetva golema.

Naraštaj odrastao na imaginariju nacističkog zvjerstva nije se, usprkos bitno različitom pristupu izvedbi i imputiranom stupnju tehniciziranosti, mogao riješiti nelagode njezina stvarnog i simboličkog kapitala. Krajnji je fatalizam oštrice preventivno izoliran u vitrinu ili zagubljeni kovčeg s memorabilijama. Najgoru je historijsku diskvalifikaciju britva, međutim, pretrpjela u sasvim suprotnom kontekstu – ne kao potencijalno ubojito oružje, već kao jedan od svakodnevnih, uporabnih predmeta uključen u popudbinu izgubljenoga: (u ovom slučaju mahom muške) žrtve. Suvremenik s dozom povijesne odgovornosti i dobrim želucem – koji ne može konačno izabrati između Adorna i Celana – te se uputi odati nijemu počast žrtvama nacističkih logora smrti, susrest će se (odabere li za mjesto vlastite pokore neizrecivi, izvanvremenski okov poljskog gradića poznatijeg kao Auschwitz) s jezivom tišinom; potpunom i šupljom tromošću britvi. Među svim strašnim što ga taj pogon za istrebljenje čovjeka, najstrašniji zamisliv trijumf tehnike, još uvijek krije za svojim zidovima, vlastiti punctum pronašao sam u nečem naizgled efemernom. Vjerujem da je, uz to da ondje ne postoji nevažno, isto uvelike obilježilo generaciju koja se britvi prešutno, ali odlučno odrekla.

U savršeno očuvanim, geometrijski aranžiranim, ciglenim zgradama logora (na čijim zidovima, kao da je riječ o kakvoj morbidnoj i beskrajno tužnoj vladarskoj lozi, vise pomno arhivirani portreti njegovih negdašnjih zatočenika), nalaze se ostakljene prostorije pretvorene u goleme izloge krivnje. U prvom je tako moguće vidjeti geometrijsko brdo putnih torbi i kofera (na jednom od najbližih, prislonjenim uza staklo, tako da ga je gotovo moguće dohvatiti, bijelom je bojom ispisano prezime Kafka) oduzetih ovim ne-putnicima odmah po prispijeću u njihov konačni dom. U drugom more muške i ženske kose; pepeljaste valove platna u koje je Majstor iz Njemačke pretvorio posljednje ostatke neizbrojivih Sulamit. Treća ćelija ispunjena je invalidskim pomagalima, protezama, kolicima, štakama i sitnim, dječjim umjetnim udovima. Promatrač (sveden na vlastiti pogled) u ovoj točki već posve otupljuje, njegova čula ponašaju se kao na prvom i posljednjem pogrebu; praznina je progutala sve, pa i mogućnost da se o tome govori. Ljubav, možda, reći će Barthes, dokida metajezik; no susret s ovako mehaničkim i modernim licem smrti konačno ukida mogućnost bilo kakvog ljudskoga jezika: svaki je simbolički sustav zamrznut fetvom jednog jedinog, beskonačnog i paralizirajućeg konteksta.

Tada posjetilac (ili, možda bolje, hodočasnik) ulazi u sobu s britvama. Od njega se više ne očekuje sposobnost da bude nečim posebno prikovan, svaki je potencijalni nadolazeći punctum na neki način ravan izdaji, relativizaciji općeg, nedopustivo partikularnoj senzibilizaciji za individualizirani ubod prikazane, ali tek dijelom percipirane slike. Ali baš je ta gomila svakodnevnih predmeta za osobnu higijenu: britvi, brijaćeg pribora, četkica, kutijica, futrola i sličnog ono što me pokosilo konačnim, nepremostivim, fatalnim rezom onostranosti. Povratak više nije bio moguć.

Tako su, vjerujem, pred britvama reagirali i naši očevi. Jednostavno su znali da ih valja ispustiti dok je vrijeme, gotovo refleksno, povlačeći se na neodređeno vrijeme u izbu (nelagodne) kulture. No na jedno su ipak zaboravili. Lišivši se njihove jedinstvenosti, aure koja ih okružuje i posvećuje svaki čin brijanja, sasvim su se nesmotreno predali u ruke tehnici – serijski proizvedenim zamjenskim aparatima koji prijete upravo svojom otuđenom performativnošću – sveprisutnom opasnošću da se otrgnu kontroli i prerastu u tihu i učinkovitu industriju smrti. Britve su, međutim, preživjele u rukama drugih. Uđemo li u iole ozbiljniji frizerski salon ili, razumije se, u brijačnicu, ti će nas tihi alati, poput kirurškog pribora, dočekati uredno posloženi na toaletnome stolu. Možda zato svaki put kada, ništa ne sluteći, prođem pokraj takvog britvama napućenog obrta, osjetim dubok i iskonski strah. Sječiva vrebaju.