Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

BROJČANIK

U svakom ozbiljnom građanskom predsoblju, na klimavim drvenim stalcima u hodnicima vlažnih radničkih stanova, na salonskim staklenim stolićima buržoazije – u svakom umreženom stanu u našim gradovima svečano mjesto zauzima kućni telefon. Ova je elegantna i ozbiljna naprava, kućni dirigent, strogi diktator pokreta – miner popodnevna sna i onaj koji nas, na ovaj ili onaj način, iz topla doma izvlači u ono izvanjsko nigdje – u posljednjih dvadesetak godina doživjela jednu korjenitu i suštinsku preinaku. Njezin je puni, masivni torzo u pravilu lišen ljepote čiste mehanike; njezin frak ostao je bez svoje potpune otmjenosti. Napustilo ga je njezino reprezentativno pokretno – ono što čini da misao negdje i fizički zaista odlazi – njezin kružni brojčanik.

U to su se rotirajuće oko obrubljeno nizom pravilnih uboda smještali naši prsti te, ustrajno okrećući, prelazili neke sasvim stvarne i utoliko sasvim nestvarne udaljenosti. Biranje željena broja okretanjem, aktiviranjem precizno baždarena kola sreće (jer, i u slučaju kada je broj ispravan, možemo li zaista predvidjeti što će nas ondje, s druge strane, spremne ili nespremne zateći?) imalo je u punom smislu strukturu i funkciju rituala: uvijek se nešto ponavlja, izvorni, prvi poziv, i tom se mehaničkom i uvijek jednakom gestom neminovno uvodi neka promjena – u informacijskom, emotivnom ili kakvom drugom kognitivnu polju. Metamorfoza je, međutim, i sasvim očigledna, odnosno, moguće ju je jasno čuti. Tihi i tamni komad plastike postaje živi zdenac nečijeg smijeha, riječi, histerije i plača ili čeg drugog iz slijepog područja glasovnog spektra. Koliko je, kao u glasu, ljepote u okretanju! Ta nas spirala, zamjatinovska krivulja distopijske događajnosti, uvodi u neku toplu i sasvim opipljivu povijest – prostor koji nas istovremeno uveseljava i plaši. Svakim krugom, svakim novim udaljavanjem od početne točke bliži smo željenu glasu. Brojčanik, metaforički, ponavlja praksu puta – iskupljuje nas za civilizacijski osvojeno pravo na mirovanje. Ovaj prozor iz naših soba trudi se da nas, onim ritualnim okretanjem, nanovo poveže s vanjskim.

Kružni brojčanik, između ostalog, trener je koncentracije i strpljivosti: svega onog što se nepovratno gubi u pukom pritiskanju tipki. Nedostaje i ona nužna i fina odgoda – vrijeme koje je potrebno da se brojčanik vrati na polaznu točku, da se, usredotočeno i spremno, pristupi sljedećem broju. Pritiskom na tipku broj se aktivira i bilježi trenutno – nepotrebno je spominjati da u tom slijepom stiskanju nedostaje mjesta zrcalnoj igri značenja, čiji je areal upravo spomenuta uporna odgoda. Tipke su, spomenimo i to, lišene šumna glazbenog talenta. Za razliku od onih klavirskih (ali i ugodnog, kišnog romorenja brojčanika), sposobne su proizvesti tek nijemu i nesigurnu igru prstiju. Ni prsti sami nisu pošteđeni tragike njegova nestanka. Oduzeto im je pravo na živo, organsko sjećanje, madeleine hladne plastike na čijoj se površini odvijala njihova kratka sonata. Ta je mnemotehnika prstiju telefoniranje željenoj osobi činila duboko intimnim, fiziološkim činom, suptilnom i tihom manifestacijom bliskosti. Čak su i pogreške bile opipljivije, stvarnije u njegovu dugu hodu.

U tih se deset znamenki, poznato je, na svaki način mogu smjestiti svjetovi, no nikada toliko evidentno i dohvatljivo kao u telefonu. Znajući unaprijed broj koji žudim okrenuti, smještajući prst polako u za to predviđen otvor, nježno ili živčano okrećući i zatim nemoćno čekajući da giljotina broja padne na svoje nulto mjesto, mogao sam zaista putovati – zakucati na nečija vrata i reći: ovdje sam, sada je kasno za povratke. U tipkama nikakva erosa. Nikakve elegancije u rasteru pomno dresiranih kockica, neumoljivom poretku koji u vlastiti sustav ne interpolira pogreške i time, na dugi rok, dovodi do toplinske smrti. Tek je antientropijski potencijal brojčanika imao mogućnost da telefon očuva onim što jest – magičnim, obrednim predmetom, talismanom prelaska i promjene. Možda se zato, ne samo zbog mobilne telefonije (koja je u svojoj srži antitelefonična – svetost je telefona upravo u mirovanju, njegova misija u povezivanju samih i sigurnih) kućni telefoni sve više povlače sa svojih svečanih mjesta – iz posvećenih niša svih onih spomenutih stanova, i sele u kutije, u ormare, na tavane.

Možda je mirna, fiksna telefonija odumrla zajedno sa svojim utegom, mjerom realnosti, grješnim i nespretnim brojčanikom. Tek je taj odavao njezinu pravu prirodu – ništa ne ide glatko, glasovi jednom jesu, drugi put nisu, nikada nije sasvim izvjesno što se gdje dešava. Otkako je brojčanik spremno i gordo preselio u okvir povijesti, naglo smo počeli gubiti njegov najljepši zalog, princip čiste metafore: blizinu u udaljenosti i udaljenost u blizini. Izvukavši telefone iz kuća, smanjivši ih i strpavši ih u džepove, na neki smo način obezvrijedili ritual te je njegova transformativna snaga izostala. I kako sad znati što se, iza zatvorenih vrata, u zimskim i drugim dugim popodnevima događa u svim tim ničim napučenim kućama?