Atlas glasova : antieseji | Marko Pogačar

ISPOVIJESTI MAČKE

U šezdeset i devetoj pjesmi prvog dijela Cvjetova zla (Spleen i ideal), klasičnom Jakobson/Levi Strauss interpretacijom dodatno proslavljenom sonetu Mačke, Baudelaire nas in medias res, već prvim stihom uvodi u samo srce mačkovitosti: njenim pozicioniranjem istovremeno u prostor Žarkih ljubavnika kao i Strogih mudraca podcrtava njezinu gotovo arhetipsku ambivalentnost. Još dvije pjesme u istom odjeljku (obje naslovljene Mačak), izravno se bave ovom gipkom životinjom. U prvoj, također sonetno oblikovanoj, mačak je organskom evokacijom prispodobljen ženi, dok je u drugoj – u deset katrena – uspostavljen kao gospodar, instanca koja preuzima svijet i tekst; U njegovoj sve je vlasti. / Zar stoji na mjestu boga? U oba slučaja početak je asocijativnog niza fiksiran u neproničnom mačjem oku; globalna metafora oka kao „prozora duše“ još je, iako ponešto izvrnuta, vrlo aktualna u Baudelaireovu pjesničkom obzoru. Samo, u slučaju mačke kako će, svaki na svoj način, primijetiti i prokleti Francuz i mladi hrvatski pjesnik, riječ je prije o ogledalima nego o prozorima: u mačjem oku ugledat ćemo ono što smo pred njega postavili, to jest, ono što vidjeti želimo. Duboko u njihovoj nutrini krije se tajni prijenosni Aleph, prostor simultanosti, zgusnuta točka jezika i, slijedeći Wittgensteina, jednako tako svijeta.

No vratimo se na trenutak ambivalentnosti mačke i njenom metaforičkom potencijalu. Mačka je, predaja i narodna mudrost kažu, paradigmatski ambivalentno biće. S jedne strane lukava je, prepredena, promišljena, pa čak i mudra; a s druge naivna, razigrana, nevina, mazna. Također, već će nam letimični pogled na povijest svjetske književnosti od njenih najranijih približno dohvatljivih zametaka, od faraonskog Egipta, preko helenizma, manirizma i metafizičara sve do Eliota pružiti solidan uvid u stabilnost oko mačke izgrađenog sofisticiranog metaforičkog kompleksa. U globalnometaforičkom nizu („život je more“, „ljubav je rat“) mačka je zauzela prostor mnogostrukosti i tajnovitosti, a bit tajnovitosti krije se upravo u nemogućnosti fiksiranja, što bi određivalo i onaj Kantov „ostatak“, koji se smješta u samu srž estetskog iskustva.

Je li u naznačenom kontekstu mačka ili, s druge strane, barem uvriježeni stereotip o mački, dobra metafora za poeziju samu? Nagradom „Goran“ za mlade pjesnike 2006. nagrađena knjiga Branislava Oblučara transparentno naslovljena Mačje pismo, čini se, postavlja slično pitanje i na nekoliko razina pokušava na njega odgovoriti. Ako izbacite mačku kroz vrata / budite sigurni / uskočit će kroz prozor – stoji upisano kao njezin epigraf, a ovi se mali tigrovi provlače ili izravno tematiziraju u 36 od 42 uključene pjesme. Mačke se kroz cijelu knjigu vežu uz proces čitanja i/ili pisanja. One su uljezi u čitanju, uljezi u proizvodnji teksta i, povrh svega, mačke u pjesmama stalno ostavljaju trag (što je potencirano i grafičkim oblikovanjem zbirke, u kojoj isti postaje i fizički prisutan). Protagonist će, iz mačje perspektive, na jednom mjestu reći: uzalud sam ponavljala da nema ničeg / iza lijepih oblika. Ovaj, dislokacijom pošiljaoca u animalni subjekt dodatno izmješten iskaz moguće je, a tekstualni materijal zbirke to na nekoliko mjesta potkrepljuje, čitati kao nepretenciozan, ali odlučan napad na logocentrizam, metafiziku prisutnosti u njenom u potpunosti postvarenom obliku. Štoviše, spomenuti bi se stih mogao promatrati kao parafraza Ecovim prisvajanjem populariziranog srednjovjekovnog stiha Bernarda od Clunyja kojim se, na nominalističkoj podlozi, zaključuje bestseler Ime ruže: Negdašnja ruža ostaje kao ime, zadržavamo tek gola imena. Mačka je, kao i Ecova ruža (suvremeni interpretatori izvornih rukopisa uglavnom se slažu da umjesto ruže (rosa) stoji Rim (Roma) što, međutim, samo vraća vodu na Ecov mlin) simbolička figura toliko bogata značenjem da danas teško ima bilo kakvo značenje. Ona poprima funkciju svojevrsnog arhioznačitelja koji je istovremeno prazan i prepun, trpi varijacije i invarijante, u njega se može useliti sve, svijet, kao od mačke rođen. Mačka se u nekim situacijama gotovo može zamijeniti Riječju, označiteljem oslobođenim nakon definitivnog rasapa na relaciji mythos/logos.

Ono što je za Baudelairea mačje oko (i njegov metafizički esencijalizam), za Oblučara je fenomenologija pojavnog oblika mačke, prije svega gipkost njezina tijela, njegov kinetički potencijal i upravo začuđujuća fleksibilnost. Analogija mačke i pjesničkog jezika javlja se kao provodni motiv u cijelom rukopisu.

Nenaslovljena pjesma koja otvara zbirku njezin je punopravni prolog, neka vrsta semantičkog kondenzata zbirke. Stoga se, za ovu priliku, čini opravdanim upravo njeno izdvajanje iako ono, zbog gotovo konceptualnog karaktera knjige, nikada ne može biti potpuno. Već nas prvi stih uvodi u sustav svojevrsne lažne identifikacije prispodobive polaganju povjerenja u jezik kao pouzdani i postojani medij za prenošenje unaprijed postojećih značenja, i ta će vrsta automatiziranog mentaliteta stada kroz „prisilnu“ identifikaciju biti subvertirana na više mjesta u zbirci, a sukus iste, dan u asketskoj konkluziji pjesme, upućuje na onu uvijek prisutnu prazninu odgode u koju se, nastanjujući permanentno njezin prostor, kao mačka u toplu sobu uvlači pjesnički jezik. Gramatičko „ispadanje“ iz omeđene sintaktičke strukture s krajem prvog distiha ima barem dvojaku funkciju. Ono, ponovno lažno, nosi sugestiju semantičke potpunosti, koja opet osnažuje prvotnu identifikaciju i uspostavlja je kao nepropitivu tvrdnju, a s druge strane, ironijskim modusom subvertira njezin pseudoaksiomatski položaj. Oblučarova „novosadska“ intervencija, grafički, kurzivom istaknuto a, upućuje, baš kao i Derridaov différance, istovremeno na razliku i odgodu; ozbiljnost je i poetska aksiomatičnost prvotne tvrdnje poljuljana agresivnim ogoljavanjem postupka koje ukazuje na njegovu posvemašnju arbitrarnost. Usput je duhovito prokazano robovanje klasičnoj formi kroz nevješto prilagođavanje označitelja ne bi li se ostvarila jednostavna, „muška“ rima. Kako je aktivacija rime u suvremenom pjesničkom sustavu, u kojem slobodni stih predstavlja nulti stupanj poetskog pisma, snažno obilježen postupak koji sugerira uspostavu manifestnog odnosa prema tradiciji, već je samo otvaranje pjesme (i cijele zbirke) rimom znakovito. Nije neobično da ovo pojavljivanje ostaje jedinim, istovremeno uspostavljajući i negirajući inicijalnu premisu knjige.

Identifikacija, baš kao i konačno, ekskluzivno fiksiranje značenja, nikada ne može biti do kraja ostvarena, i taj se motiv kroz pjesmu invarijantno ponavlja. Riječ je, u neku ruku, kao i pjesmu, lako konstruirati, uvesti je u jezik, ali ona se neprestano odupire zadanom stanju, (usprkos Bahtinu) uvijek ostaje dijalogičnom. Slijepa je ulica monopolističke interpretacije (per definitionem) stjerana uza zid: kao u Ecovu slučaju gola imena – za (ne)izvjesnu budućnost ostaju tek u beton utisnute stope, tragovi kojima je teško ne prepustiti se, otkriti kamo vode i imaju li uopće početak i kraj. Pitanje koje se, osim završnog kako ih slijediti? nameće, jest i što to uopće slijedimo, kao i gdje bi nas ta varljiva potraga mogla odvesti. Odgovoriti predaleko značilo bi zanemariti historijsku perspektivu.