Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

10
O TOME KAKO JE KANČELI NAJPRIJE VIKAO A-HA! I KAKO JE POSLIJE SUSREO SKRETNIČARA

Cijelo jutro Kančeli se vrpoljio po stanu. Spopala ga je bila neka gadna slutnja kojoj nije mogao odrediti uzrok. Pokušavajući je otkloniti najprije se dao na brisanje prašine. To je kratko trajalo. U njegovom stanu bilo je malo stvari na koje je mogla pasti prašina. Onda je oprao prljavi veš. I to je kratko trajalo. Oprane gaće i majicu objesio je na štrik razapet na minijaturnoj lođi i zapalio cigaretu. Ona gadna slutnja još je bila tu. Zapravo, više neka napetost nego slutnja. Nekakav višak energije. Bacio se na pod i počeo raditi sklekove. Četrdeset, pedeset, šezdeset, jebemtimilumater… Napetost nije popuštala. Ušao je u kadu i dugo stajao pod mlazom hladne vode. Ništa. Samo mu se mali digao. Počeo je masturbirati. Masturbirao je bez nekog naročitog gušta, ne misleći ni na što, rutinerski, kao što jedriličar poteže konop. Napetost se pojačala. Pa je počeo divlje kružiti po sobi i duboko udisati-izdisati, dodajući svakom izdisaju jedan glasni ha. A-HA! A-HA! A-HA! Čombe je virio iz žardinjere i mislio kako ima posla samo s luđacima. A onda je Kančeli zastao ispred kliznih vrata i zagledao se u isječak iz novina. Centar za prevenciju ovisnosti, Crveni križ, Park prijateljstva bb, Jarun.

I evo ga sad na platou Crvenog križa, puši i zuri u zvonike crkve Sveta mati slobode. To je zgodan trenutak za kakvo prosvjetljenje i slične uzvišene stvari, ali Kančeli ne razmišlja o Bogu, ni o Svetoj majci, niti o slobodi. Nervozan je, osjeća se kao izdajnik, kao šupak koji se dobrovoljno predaje. Iz daljine je bacao poglede na ulazna vrata. Ono tamo, je li ono portirnica ili nešto opasnije. Tko bi to znao? Pripalio je novu cigaretu i ušetao se amo tamo, nastojeći ostaviti dojam čovjeka koji čeka nekoga. Neku službenicu Crvenog križa s kojom će na kavu i ostalo. Da, zbog toga je Kančeli na ovom ružnom mjestu. Ljubav i slični poslovi. A onda mu pred očima pukne završna scena iz Divlje horde. Ono kad oni tipovi provedu noć s kurvama, ločući, a ujutro jedan kaže: Let’s go!, a drugi ga pogleda i veli: Why not! I onda počne fajt.

To se zove imati petlju, promrmljao je Kančeli, zgnječio opušak, prošao pokraj portira, popeo se na drugi kat i ušao u čekaonicu Centra za prevenciju ovisnosti.

Čekaonica je bila sablasno pusta. Sjeo je na narančasti plastični stolac i čekao. Ti plastični stolci, isti su u svim ambulantama pod kapom nebeskom i trebali bi čovjeku pružiti osjećaj sigurnosti, valjda. Ono: Gdje god bili, u ambulanti ste uvijek kod kuće. Ili: Naša čekaonica, vaše je mjesto pod suncem.

Jebote, mislio je Kančeli, vani bauljaju čitave vojske ovisnika naoružane do zuba, a vidi ovo. Prazno. Nigdje nikoga. Kao da je kuga prošla ovuda.

Pet, deset, petnaest minuta sjedio je usred te jezive tišine, a onda ga je uhvatila frka. Počeo je drhtati. Bježi, siktao je njegov mozak, bježi dok ne bude prekasno, briši odavde, i Kančeli je ustao i krenuo prema izlazu, ali nije bio dovoljno brz. Ispred njega otvorila su se vrata i na njima se pojavio muškarac zgužvana lica boje pepela.

Mogu li vam pomoći?, upitao je.

Kančeli se osvrnuo oko sebe, kao da je čekaonica bila krcata pa nije siguran obraća li se taj čovjek baš njemu, a ovaj je stajao na vratima i gledao kroz Kančelija, misleći bog zna što.

Alkohol, rekao je konačno Kančeli.

Uđite, rekao je muškarac.

Sjeo je za stol pretrpan fasciklima i pokazao Kančeliju da sjedne na dvosjed presvučen skajom.

Slušam vas.

Kančeli je zurio u ormarić u kutu na kojem su, na plavoj plišanoj prostirci, poput dragulja ležali ružičasta školjka, plastična ruža i fotografija neke žene. Dotle, službenik je posve nezainteresirano gledao Kančelija. Taj čovjek, mislio je Kančeli. Život provodi u ovoj rupi, za ovim stolom, sa svojim novinama i loto listićima, i sretan je ko vrag. Dovoljno mu je samo to što nije kao ja.

Dakle, rekao je muškarac umornim glasom.

Nije vam ovdje neka gužva, rekao je Kančeli kupujući vrijeme.

Muškarac je ravnodušno slegnuo ramenima.

Slušam vas, ponovio je, a izraz njegova lica govorio je da mu se živo fućka za ono što će čuti.

Kančeli je to shvatio, i osjetio je olakšanje. Okej, pomislio je, igrat ćemo tvrdo, kao profiji. Ja sam kao u govnima, a ti me kao spašavaš. Lijepo ćemo popričati, a onda svatko na svoju stranu. Pa mu je u najkraćim crtama ispričao svoju priču. Istresavši preda nj dio svog smeća, Kančeli je opet, nakon početne nervoze i nelagode, stajao čvrsto na zemlji.

Znate, rekao je muškarac gledajući ga u oči, ja sam zapravo stručnjak za heroinsku ovisnost, samo sam danas dežurni, ali…

Shvaćam, prekinuo ga je Kančeli. Žao mi je što sam vas razočarao, ali ja stvarno nemam nikakvih iskustava s heroinom i teškim drogama, ja sam samo pošteni cuger. Jedino, nastavio je, da se prekvalificiram pa da navratim ovdje za mjesec, dva, što kažete?

Muškarac je prečuo Kančelijevo proseravanje i rekao da je Centar samo prva stepenica u borbi protiv ovisnosti. Dodao je kako je pozitivno to što se Kančeli samoinicijativno suočio s bolešću, i još nekoliko fraza iz liječničkog žargona, i uputio Kančelija na Odjel za alkoholizam u Vrapču.

Mi smo ovdje samo skretničari, rekao je muškarac ispraćajući Kančelija. Psihijatrijska klinika je limb, a samo o vama ovisi hoćete li u pakao ili u raj.

Ma, popuši ti moj kurac, pomislio je Kančeli, pa ćeš drito u raj.