Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

17
O PRIKAZAMA U PARKU I LOŠEM TAJMINGU

Ispružite ruke!

Tridesetogodišnjakinja duhanskog glasa, jastrebskog lica i prodornih očiju stajala je ispred Kančelija poput suđenice. Glas, lice, oči, tim redom Kančeli je postajao svjestan njezine prisutnosti. Zvuk je u toj sobi bio brži od svjetlosti. I onda filodendron u bijeloj glaziranoj posudi u kutu sobe.

Ispružite ruke!

Koju će suđenicu dodirnuti Kančeli, Urdu, Narandu ili Skuldu?

Zažmirite!

Njezin glas lakše je povezati s podmetačem za čaše iz nekog bara nego sa zdravstvenim kartonom i pečatom na kojem je ključna riječ psihijatar. Kančeli zažmiri i ugleda sve tri: Urda se uvija na mjedenoj, ispoliranoj štangi, zabijenoj u šank, Naranda se prijateljski smiješi i toči mu bourbon, a Skulda se privija uza nj, rukom mu miluje bedra i šapuće mu budućnost u uho.

Ruke vam se tresu.

Normalno da mi se tresu, pomislio je Kančeli, ali to je od straha.

Tresao se jer je u predvorju Klinike Vrapče, tražeći prijemni ured, zabunom ušao u sobicu prljavosivih zidova, u kojoj je na onom krevetu s kotačima ležala starica voštanog lica. Kančeli nije shvatio da je starica mrtva. Njegov mozak nije imao vremena za detalje, plutao je u tekućini boje čelika i pokušavao pronaći neke koordinate, odgovoriti na pitanje gdje se nalazi, kako je dospio tu i na slična opća pitanja. U sobici je bio i bolničar, sjedio je za stolom pod prozorom i bavio se nekim formularima. Kančelijev mozak oblikovao je pitanje:

Je li ovo prijemni ured?

Jest, rekao je bolničar ne podižući pogled s formulara, ali za pakao.

Što je tim ljudima, pomislio je Kančeli, ovo je već drugi koji spominje pakao.

Tresao se jer su mu u bolničkom parku prilazile prikaze ispruženih ruku, mrmljajući riječi koje nije razumio. Što im se dogodilo s očima, kakve su im to oči, tko je ispraznio njihove oči?, paničario je Kančelijev mozak. A njegove ruke branile su se od prikaza i odguravale ih u stranu.

Zato se Kančeli tresao.

Tresao se, konačno, od frke da će dvojica golemih bolničara skočiti na njega, vezati ga i strpati u krevet. Da će ga držati tamo mjesecima i kljukati tabletama.

Rekao joj je to.

Dajte se saberite, rekla je. Mi baš i nemamo kreveta za bacanje, znate i sami u kakvoj nam je situaciji zdravstvo.

Kančeli je odahnuo. Znao je u kakvoj je situaciji zdravstvo. On nije bio u tako lošoj situaciji. Ja sam na konju u odnosu na zdravstvo, mislio je ohrabren činjenicom da je netko u goroj situaciji od njega.

U povratku s klinike Kančeli je svratio u redakciju Agramera, no Babe nije bilo tamo. Nije ga bilo ni kod kuće. Pronašao ga je na placu, na standardnoj poziciji.

Čovječe, Baba, bio sam sad gore u Vrapču, počeo je Kančeli bodrim glasom.

Ma nemoj, rekao je Baba. I kakvi su urođenici tamo, jesu li prijateljski raspoloženi?

Ne kužiš, rekao je Kančeli. Bio sam bolnici, ono, na odjelu za alkoholizam i to.

Baba je podigao obrve.

Zašto?, upitao je.

Zbog liječenja, rekao je Kančeli.

Od čega?, upitao je Baba.

Čuj od čega, rekao je Kančeli. Pa valjda od cuge.

Baba je pažljivo osmotrio Kančelija. Nije primijetio ništa neobično. Ništa na Kančeliju nije odavalo da je bio u nekom posebnom stanju. Da se puknuo nečim ili da mu se ukazala neka Gospa. Izgledao je posve normalno, samo što je brbljao gluposti.

Poludio si, čovječe, rekao je Baba.

Čuj ovo, Kančeli je iz džepa izvadio zdravstveni karton s poviješću bolesti i počeo čitati. Tjeskoban, afektivno labilan, bez znakova psihotičnosti… Negira zloporabu tableta i teških droga… Afirmira potus… Što je to potus?… Mada smanjeno kritičan prema problemima iz alkoholnog kruga. Ta psihijatrica je konj.

Kao i obično?, upitao je konobar kimnuvši Kančeliju.

Ma kakvi, rekao je Kančeli. Daj mi crni čaj.

Meni još jedno, rekao je Baba.

Ta žena je fakat konj, nastavio je Kančeli. Navalila na mene, da ja ne znam što je alkohol, da kad jednom upadnem u njegove kandže, da su mnogi mislili da je lako prekinuti pa su umrli u najstrašnijim mukama, da je liječenje jedini izlaz, mjesec dana odjela, pa dnevna bolnica plus klub liječenih alkoholičara… Živi užas.

Kančeli je otpuhnuo, zgrabio cigaretu i pripalio je. Upaljač je neumorno pičio Elizu.

Kako ti je uopće palo na pamet otići gore?, pitao je Baba.

Kančeli je povukao dobar dim, ispuhnuo ga i promatrao kako se rasplinjuje u zraku. Onda je pogledao Babu u oči.

Nekidan sam pio kavu iz Majine šalice, rekao je. Pretpostavljam da je to razlog.

Kužim, rekao je Baba. Ali, nije li malo prekasno za to?

To je moja životna priča, rekao je Kančeli. Uvijek kasnim… Ne možeš reći da neke stvari nisam napravio kako spada, ali jebe me tajming. Kaj ćeš!

Kad smo već kod toga, rekao je Baba, što je s Majom, čuješ li se što s njom?

Kančeli se zagledao u žar cigarete.

To ime ne mogu više povezati s njezinim licem, rekao je. Zapravo, ne mogu se uopće sjetiti kako izgleda.

Konobar je stavio na stol šalicu čaja i bocu piva.

Kaj si bolestan?, upitao je Kančelija.

Kančeli ga nije ni pogledao.

I što ćeš sad napraviti?, upitao je Baba.

Ništa, rekao je Kančeli. Bacio sam šalicu.

Mislim na tu stvar s bolnicom. Hoćeš li se liječiti?

Ma kakvi, nema šanse, stresao se Kančeli. Ti ljudi su u kurcu… I ja sam, doduše, u kurcu, ali ta dva kurca nisu jedno te isto mjesto. Da im samo vidiš oči! Nikad u životu nisam vidio tako grozno bijele, čiste, ispolirane bjeloočnice. Od čega im je to?

Od sokića, valjda, rekao je Baba.

Ne, bez zajebancije. Čuče tamo i rezuckaju neke raznobojne kartone, prave zajedno kolaže, ko u vrtiću.

Nećeš valjda STVARNO prestati piti, zgrozio se Baba.

Samo me gledaj, rekao je Kančeli. Ovo je drugi nastavak moje neuspješnice: Kančeli u čarobnom svijetu bezalkoholnih pića.