Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

8
O KAVI U LIMENCI I VINU U TETRAPAKU

ej, vera,

covjece. petnaest godina se ne cujemo, a ti odmah pocnes napadati. tipicno za tebe i tvoj nabildani zenski ego. da si mi rekla bilo sto, da sam debil ili papak, ajde de, ali da postoji vise mene! ipak, moram priznati da me je tvoja poruka blago obradovala. nije me mogla urnebesno obradovati jer sam mrtav i otrovan. to je uglavnom zbog toga sto sam maloprije doputovao iz new yorka i sto sam se na putu otrovao onom jebenom kavom iz limenke (ko je smislio kavu u limenci, jebo mu ja mater) i bilo mi je zlo od new yorka do doma (jos uvijek zivim u torontu). kako si ti? sto radis? jesi li jos uvijek s babom? kako je on, pise li uopce, ne vidim ga nista na internetu. tko se od starog drustva jos drzi na nogama? je li kanceli ziv? oprosti, ali sad mi padaju na pamet samo pitanja. sto je jos i dobro, jer mi se fakat glava raspada i sve mi isparava iz nje osim te jebene boli. zato cu se sad pokusati izbljuvati, pa cu popiti neke tablete i probati zaspati. bok. bit cu opsirniji kad malo dodjem k sebi.

javi se.

tom.

Dragi Tom,

zapanjena sam, jos uvijek pokusavas biti nesto posebno. Dok se normalni ljudi truju hranom, alkoholom i takvim stvarima, ti navalio na kavu. Kava u limenci! Nisam ni znala da to postoji. Mislila sam da je najnize dokle potrosacko ljudsko bice moze da potone: vino u tetrapaku.

Vidis, ja nisam bila u New Yorku, niti sam pila ista tako egzoticno, ali se isto osjecam mrtva i otrovana (dobar izraz). Valjda je to od ove sparine ovdje, ili od smrada s onog smetlista na Jakusevcu, ili je naprosto na meni red da se lose osjecam. A danas je neki odurni ponedjeljak koji je poceo odmah ujutro, i tu nema pomoci. Inace, kad se to zanemari, nije lose. Vec godinama radim kao mladja asistentica na anglistici. To odlicno zvuci, mislim ovo mladja, ali nazalost se to tice samo mojeg statusa i place, ne i godina. Cini mi se da cu i u penziju otici kao mladja asistentica.

A staro drustvo? Nemam pojma gdje su nestali ti ljudi. Duda je u Londonu, udala se tamo za nekog OK tipa. Dodju ovdje svako ljeto, vidimo se, popijemo kavu (normalnu, iz salice) i tako. Ostali su valjda ovdje, ali ih nesto slabo vidjam. Svi smo u nekim svojim frkama i filmovima. Koliko znam, malo je nase generacije otislo vani. U ovim godinama i s nasim znanjima nikome vani nismo potrebni. A bogme ni ovdje. Plus taj rat. Mislim, te godine prosle su tako brzo, u nekom kosmaru, kao kad slusas plejku na 78 okretaja, ako se tako smije kazati u ovom digitalnom dobu. I nismo se ni okrenuli, a vec su nas scepale srednje godine.

Jebemti, ovo je neka losa prica. Hoces li da ti malo lazem? Bit ce veselije.

Baba i ja jos uvijek smo skupa, ali to je malo komplicirano pitanje i nisam bas sigurna da sad zelim o tome pricati. Dodje tako covjeku da podvuce crtu i pocne svoditi racune, i cini mi se da sam trenutno usred te matematicke akrobacije. Baba ne pise, ostao je na jednoj knjizi… Pisao je ratne reportaze i to ga je drzalo na povrsini, a onda je rat zavrsio i on se, kako da ti kazem, malo izgubio. Nije znao sto bi sa sobom. Sad radi kao redaktor u Agrameru i prica da ce poceti pisati price. Zivimo u iznajmljenom stanu u Utrinama i tako.

E, da, i Kanceli je tu u Utrinama, on i Baba drze se skupa. Kanceli se bio ozenio za onu Irenu iz Pule, dobili su kcer, on je napravio dobru karijeru u jednoj odvjetnickoj kancelariji, ali je onda poceo zestoko piti. Tipicna scena iz kataloga muskih gluposti, kaj ne? A kad se Irena s kceri pokupila svojima u Pulu, skroz je otkacio. Dao je otkaz, rasprodao sve stvari iz stana (doslovce sve) i sad zivi ko neki pustinjak. Bio je to pravi cirkus ispocetka. Imao je problema sa susjedima, policija mu je svako malo dolazila, kao kakav je to nacin zivjeti tako bez struje, telefona i tih stvari, mora da nesto opasno mulja, da je diler ili terorist ili neki opasni ludjak ili nesto takvo, ali su ga na kraju ostavili na miru.

Ajde, oporavi se od te kave u limenci i javi se.

Pozdrav.

Vera