Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

20
O TROJICI ZABRINUTIH U HLADU PATULJASTOG HRASTA I STVARIMA KOJE NE PRELAZE PREKO USANA

 

Ima nekoliko dana kako je Magda nestala. Magda i Stjepan baš su se lijepo proveli onaj dan na pikniku u Maksimiru, a onda je ona nestala. Stjepan ju je nazivao, zvonio joj na vratima, šetao ispred njezine zgrade pogledavajući prozore, sve uzalud. I sad je Stjepan uznemiren. Ali ne zato što Magdin nestanak narušava njegov seksualni život, to najmanje. Razmišljajući o njoj, Stjepan u glavi vrti razne scene iz onih filmova o ubojicama i manijacima, i to ga uznemiruje. To ga jako uznemiruje. Dosad je Stjepana mogla uznemiriti samo pomisao na to da će se njemu osobno nešto loše dogoditi. Da će pasti u olujno more, ili dobiti nož među rebra u nekom lokalu u kakve je ranije zalazio, ili pasti sa skele ili takvo što, a sad ga, evo, uznemiruje pomisao na to da se nekome drugom možda dogodilo nešto loše. To je za Stjepana novost. Novost koja ga dodatno zbunjuje.

 

I Baba je zabrinut. Zabrinut je jer ga Vera više ne skenira onim pogledom kad se pojavi doma. Pozabavio se Baba tim novim momentom i zaključio da se Vera pomirila sa situacijom, da je digla ruke od njega. Tako je govorio njegov razum. Instinkt je, međutim, mislio drukčije. Duboko u Babi ugnijezdio se gadan predosjećaj, čiji bi se smisao dao prevesti kao: Gotov si, Baba, najebo si ko žuti. Baba više vjeruje instinktu, nego razumu. Kuži da je instinkt omogućio opstanak tolikih vrsta, dok je razum, ponos ljudske vrste, uglavnom zadužen za obmane i samoobmane. I to ga jako zabrinjava.

 

Kančeli je također zabrinut. Zabrinut je jer njegova apstinencija protječe bez problema. Ništa se u njemu ne buni, nikakva pobješnjela zvijer unutra ne vrišti za cugom. I to ga plaši. U krevet Kančeli liježe samo s jednom mišlju: Jebemti, sad kad me To probudi usred noći, kad me zgrabi za vrat i odvuče do trafike u Zapruđu i kaže mi kupuj to pivo i pij, loči, jebemtimater, inače ćeš letjeti pod tramvaj.

 

I tako njih trojica, zabrinuti, sjede na klupi pod patuljastim hrastom i pričaju. Pričaju o raznim stvarima, samo ne o onome što ih muči. To im ne prelazi preko usana. Čuvaju to za sebe, skrivaju unutra i nema veze što ih to ždere. Takvi su običaji. Da ljudi počnu međusobno pričati o stvarima koje ih muče, da se počnu povjeravati jedni drugima, psihijatri bi morali zatvoriti dućan. Konobarili bi na crno, ili bi čistili kaveze u zoološkom vrtu, ili bi poludjeli od gladi.

 

I zato u jednom trenutku Kančeli, umjesto da kaže da ga je grozno strah otkako je otkantao cugu, i da samo čeka kad će mu kriza doći glave, on održava konverzaciju na površini i pita što je to što Baba pokušava napisati. A Baba, umjesto da kaže: Zajebi s glupostima, pitaj me kako sam, pitaj me zašto me je frka otići kući i zašto Vera i ja više gotovo da i ne pričamo, on kaže:

Roman, pišem molersko-jebačko-ratno-nogometni triler.

A Stjepan, umjesto da obojici kaže: Dečki, jeblo vas to, Magda je nestala, nema je, i ja sam strašno zabrinut za nju, jest, imam sto godina, ali ovo je prvi put u životu da mi je stalo do nekoga, i ludim od brige, nazivao sam je, tražio po placu, čekao ispred haustora, i više ne znam što ću, on kaže:

Ne razumijem se mnogo u to, i neću se petljati, samo mi nikad nije bilo jasno zašto ljudi uopće pišu takve stvari?

Baba i Kančeli su ga pogledali.

Mislim, kakva korist od toga?, rekao je Stjepan.

Kakva korist od čega?, upitao je Baba.

Od tog pisanja, rekao je Stjepan.

Ljudi se bolje osjećaju kad pročitaju neki dobar roman, valjda, rekao je Baba.

Šta si ti neki liječnik?, upitao je Stjepan.

Inženjer duše, rekao je Baba sjetivši se marksističke teorije književnosti.

Kakve koristi imaš od toga?, nije odustajao Stjepan.

Ne radi se tu o koristi, rekao je Baba smeten neočekivanim pitanjima.

Nego o čemu, rekao je Stjepan. Možeš li živjeti od toga?

Teško, rekao je Baba.

Eto vidiš, rekao je Stjepan.

Kančeli se držao po strani, pazeći samo da tu ne bude prljavih udaraca.

Osjećaš li se TI bolje kad napišeš neki roman?, navaljivao je Stjepan osjećajući da se protivnik koleba.

Ne znam, rekao je Baba živčano, još nisam napisao nijedan roman.

Štef, a zar vi niste rekli da vam je pomogla ona knjiga kaj ste je našli na ulici?, ubacio se Kančeli.

Stjepan ga je surovo pogledao.

Vježbe su mi pomogle, a ne čitanje.

Svejedno, najprije ste je pročitali.

Koješta!

Kakve vježbe?, upitao je Baba.

Nikakve, Stjepan je ljutito odmahnuo rukom.

Neko su vrijeme šutke sjedili tamo. Vjetar je šuštao u stablima patuljastih hrastova, kanadskih topola, breza i jasena. Jedna žena prošla je kroz park noseći platnenu vrećicu na kojoj je bila naslikana duga. U daljini se čulo zavijanje ambulantnih kola. Stjepan se rastužio pomislivši na Magdu. Gdje je ona? Baba je razmišljao o tome kako bi sad radije otišao u minsko polje nego doma. Kančeli je računao koliko je sati bezalkoholan i pitao se kad će ga zgrabiti kriza?

Vidimo se.

Vidimo se.

Bok.

Svatko je pošao na svoju stranu.

Stjepan je otišao do Magdina stana, zvonio i kucao na vrata, osluškivao ne bi li čuo nekakav zvuk iznutra, njušio ne bi li osjetio vonj raspadajućeg tijela, jer je mnogo puta čitao u novinama o ljudima koji su umrli u stanu, ljudima koji nikome nisu nedostajali, a njihove smrti, po smradu raspadanja, otkrivali su susjedi i policajci, i Stjepan sad njuši prislanjajući nos na rubove vrata, i mrmlja: Jebemti, Magda, ti nisi od onih, ti imaš kome nedostajati.

Kančeli je otišao u super-market i šetao alejama između boca vina, rakija, viskija, konjaka i piva, i ništa posebno nije osjećao. Nikakvo uzbuđenje, želju, potrebu, ništa. Onda je otišao u Asterix, naručio veliko točeno, i sjedio je tamo zureći u kriglu, a konobar ga je gledao i vrtio glavom, i kad je Kančeli ne taknuvši kriglu platio i otišao, konobar je podigao pogled, ali na nebu nije bilo ničega što bi objasnilo Kančelijevo ponašanje.

A Baba je kao lopov zaobišao svoju zgradu, otišao do cafea Plaža na autobusnoj stanici, naručio pivo i travu i počeo se betonirati.

 

Dotle, Veri je bilo svejedno čime se bavi Baba, betonira li se ili pomaže nekom slijepcu da prijeđe preko ceste. U tom trenutku njoj se drugo motalo po glavi.

 

Dragi Tom,

slaba je utjeha covjeku to sto nije sam u svome jadu, gotovo nikakva, ali nije rijec o tome. Rijec je o nultoj gravitaciji (sjajno si potrefio termin, svaka cast). I meni se tako najcesce cini da zivim u nekom bestezinskom stanju, a da su sile koje odlucuju o mojoj sudbini, a koje dakako ne mogu kontrolirati, toliko jake, da me svaki cas nesto moze opizditi i poslati u vrazju mater. E, o tome se radi – o ljudima koji vise nemaju nadzor nad vlastitim zivotima. Misle da ga imaju, a nemaju. To je glavni problem.

U pravu si u vezi one zablude kako cemo se s godinama srediti i usidriti na nekom sigurnom mjestu. Tocno, nema toga. Kad danas razmisljam o tome, cini mi se da smo u tim „ludim“ godinama bili usidreniji nego u ovim „zrelim“ godinama. Glupi paradoks. Jesmo li tada stvarno cvrsce hodali zemljom? Mozda nas je tada hranila nada da cemo postici nesto u zivotu, ma sto god to znacilo, i da cemo, odrastajuci, pohvatati sve konce i drzati ih cvrsto u svojim rukama. Mogu ti reci da ja u svojim rukama danas ne drzim nista.

Posao na faksu uopce nije siguran, mogu me otjerati kad god se sjete i nikome nece pasti vlas s glave. (A situacija tamo je takva da je svaki muski bezveznjak s dva dana radnog staza bolje placen od mene koja sam tamo skoro petnaest godina). Uostalom, koga zanimaju moji prijevodi, ili moji tekstovi o skotskim ili novozelandskim piscima? Kad bolje razmislim o tome, nista od onoga sto radim nema apsolutno nikakvog smisla. Krojacica sasije haljinu, proda je i dobije lovu, zena koja je kupi sretna je sto ima tako lijepu haljinu… U toj prici ima smisla, i svi su zadovoljni. A u mojoj prici?

Ne znam, kazem, ali cini mi se da ni o cemu bitnom vise ne mogu sama odluciti. Vise uopce ne osudjujem zene koje su prihvatile ulogu majke i domacice, a muskarcu dopustile da kormilari brodom. Ako su imale malo srece i nasle relativno normalnog muskarca, koji im servira podnosljivu kolicinu sranja, njima je super. Mogu tako mirno docekati kraj.

Ja sam odabrala drukciji put i sad sam tu gdje jesam. U pravu si, vrijeme u kojem zivimo dobro je. Nije dosadno, dapace, uzbudljivo je u picku materinu, zestok miks klasicne drame, horora i trilera… Samo, ponekad se treba prihvatiti i kakve lakse literature, nekakvog ljubica sa sretnim svrsetkom.

Eto

sad cu stisnuti send&receive

i ti ces dobiti ovu poruku

Vera

P.s. Uopce mi vise ne stoji piva u ruci dok slusam Clashovce.

X

Sadržaj

1
O strahu od povratka kući i izumiranju domaćeg piva

2
O kraljevskom čaju i internacionalnom laureatu

3
O muzikalnom upaljaču i ciganskim psima

4
O lažljivom ogledalu, Bečkim dječacima i sestri iz Reda sv. Terese Orlowske

5
O bakrenoj pčelici i ljudima s očima škarpina

6
O tome kako si je Vera umalo otfikarila prst i kako se Baba nije mogao sjetiti imena pepeljare

7
O tome zašto je Robiju muka od eks generacije

8
O kavi u limenci i vinu u tetrapaku

9
O nokautiranom boksaču, Billyju Kidu i pročitanoj kukavici

10
O tome kako je Kančeli najprije vikao a-ha! i kako je poslije susreo skretničara

11
O staklastim očima i starim skrovištima

12
O starici s umornim pudlom, alt saksofonu i očima boje friškog hematoma

13
O Alahovom poklonu, G-točki i tajfunu muškog imena

14
O pirsingu boje ultramarina i o tome što je ubio otrov za komarce

15
O izgubljenom sidru i crvenom kišobranu

16
O duhovima fotografija i srcu jazavčara

17
O prikazama u parku i lošem tajmingu

18
O sumatranskim cigarillosima, bevandi i slamnatom šeširu

19
O jednom pepelu, nevinoj gavranici i ginekološkom artu

20
O trojici zabrinutih u hladu patuljastog hrasta i stvarima koje ne prelaze preko usana

21
O dječjim imenima, zapišanim hlačama i skrivenom novčiću

22
Živjeti s nekim nije isto što i dobiti sidu

23
O anarhizmu, kešu i Velikom Bratu

24
Čuvaj se, prijatelju, plavuša u cipelama visokih potpetica, sa svežnjem krupnih novčanica u ruci

25
O nestalim upaljačima i čuvarima Crvenkapica

26
Ne tražite u Samoboru ono što se nalazi u Utrinama

27
O tome kako je završilo

28
O tome što je bilo poslije



Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.