Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

13
O ALAHOVOM POKLONU, G TOČKI I TAJFUNU MUŠKOG IMENA

 

Grad ljeti na četrdeset i nekoj paraleli, u danu bez vjetra, s užarenom smjesom dušika, kisika, ugljikova dioksida i monoksida (i olova i sumpora, ne računajući one tvari što ih ispušta spalionica otpada), koja ga pritišće od ranog jutra. Lud, bolestan dan. Kao da se sve događa u auspuhu nekog kamiona. Dan kao stvoren za samoubojstvo. Ili za superteško opijanje iz očaja smjesom kolonjske vode i čistog alkohola. Sve je zbrisalo s ulice. I sjene su se zavukle u podrume i klimatizirane prostorije.

 

Kančeli i Stjepan sjede u Kančelijevoj pećini. Prozori su zatvoreni, rolete spuštene, ali svejedno ih vrućina udara direktom u glavu, i njih dvojica dašću kao psi.

Pošao sam u park odigrat partiju bele, a tamo nikoga, kaže Stjepan kao da opravdava svoj iznenadni dolazak.

Nema veze, Štef, kaže Kančeli, niste me prekinuli ni u čemu.

Moji penzići ne izlaze iz rupa po ovakvom danu, kaže Stjepan brišući dlanom čelo. Plaše se da će im čuka otkazat, štajaznam. Kao da imaju što izgubit, kao da su pred njima godine i godine života.

Može čaj?, pita ga Kančeli.

Crni, bez šećera, ako imaš, kaže Stjepan.

Imam.

Jel Čombe tu?

Nisam ga danas vidio.

Onda je doma, valjda se zavukao negdje. A vidiš, ja se ne plašim smrti. Što mogu izgubit? Ništa. Živio sam dosta dugo, vidio dosta toga, preživio dva rata, tri režima, bezbroj tuča… Nikome ne dugujem ništa, niti će itko žalit za mnom… Ljudi su glupi kad dopuštaju da ih muči prošlost. Ja nemam prošlosti. Ujutro se probudim i velim: Dobro, ovo je novi dan, ajmo uživat u njemu. Plovio sam na jednom brodu s jednim Malezijcem. Znao je puno nekih čudnih izreka. Jednu sam dobro zapamtio. Kaže: svako jutro u zoru Alah nam daje jedan dan, a na nama je kako ćemo ga iskoristiti. Svidilo mi se to. Briga me za jučer, što je bilo… Sjećanja te samo žderu, ko rak. Ajmo iskoristiti današnji dan. Ajmo popričat lijepo s nekim, nasmijat se, popiti čašu dobrog vina, razumiješ. Tako valja u životu. I zato mi se još uvijek diže, još se dobro držim.

Vjerujem vam, kaže Kančeli.

To nije bitno, kaže Stjepan. Mislim, jel ti meni vjeruješ il ne. Bitno je da se meni još uvijek diže.

Pošteno.

I onda imam tu Magdu, iz one zgrade kod benzinske pumpe. Skoro joj je šezdeset godina, ali još uvijek izgleda ko grom. Problem je samo što je mali svojeglav, što se digne samo kad njemu paše. Razljuti se tako usred noći i digne se, razumiješ, i onda stoji tako petnaest minuta, pola sata, a za to vrijeme moram organizirat da Magda dotrči do mene da obavimo to.

To je u redu, kaže Kančeli pružajući mu šalicu čaja.

Dabome da je u redu. A kad nje nema doma, onda ga sam pridavim. Ali ne nasuho. Uvijek imam doma neku kasetu, neku normalnu, ne onu sa životinjama i takvim stvarima. Cure u videoteci znaju što me zanima…. A ti još uvijek ovako, ko u pećini?

Pa da, rekao je Kančeli.

Stjepan je srknuo čaj i ogledao se po sobi.

Imaš pravo, rekao je. Kad malo bolje razmisliš, većina stvari koje imamo opće nam ne treba. Tamo na brodu i u tim barakama imao sam puno manje stvari nego što ih ti imaš ovdje, i bilo mi je dobro…. Ništa mi nije falilo… Ja bih i danas mogao bez svega, samo ne bez telefona.

Neko vrijeme šutke su srkali čaj.

Seks, slomio je Stjepan tišinu, žene nas najčešće napuštaju zbog lošeg seksa.

Možda neke žene, rekao je Kančeli.

Stjepan se sanjarski zagledao u zrake svjetlosti koje su upadale u sobu kroz one rupice između rebara rolete.

Sve žene, rekao je. Možeš ti hodat na trepavicama, ali ako je ne pogodiš u onu G točku, propao si.

Kančeli se nasmijao.

Odakle vam sad G točka?

Znam ja svašta, rekao je Stjepan. Ja ti tu G točku pogodim ko iz pičke. Imam snajper tu dolje. Jedino, velim, nastavio je tužnim glasom, mali je postao zajeban, ne sluša više, i tu se moramo malo dogovorit. Premda, zastao je kao da nije siguran treba li reći to što mu je na umu, nekidan sam našao neku knjižicu s vježbama… Neki rituali, štajaznam… Gluposti, znaš… No otkad ih radim, mali je nekako poslušniji, čini mi se.

 

A Baba je kao nekakav prorok hodao kroz pustinju grada. Ali nije tražio uši koje će ga čuti, već auto koji je neki dan ostavio u gradu. Barem mu je to bila namjera kad je pošao prema centru, no sad više nije siguran u to.

Što radim tu, zašto nisam doma?, misli on. Sranje. Sve se ponekad tako glupo iskomplicira. Sve ispadne onako kako ne želiš. Umjesto da sam doma s Verom, ili da se izležavamo negdje na moru, ja hodam kroz ovo smetlište. Sranje. Ta stvar s Verom uopće nije bezazlena, jebemti, vrlo je ozbiljna. Ali to nije zbog cuge, sigurno nije, zašto bi bilo zbog cuge, nisam ja od onih. To što ponekad popijem koju viška… Ma kakvi, nije to problem…. Nije zadovoljna sobom, eto što je. Gaze je tamo na faksu, rinta ko konj, drži cijelu jebenu katedru na leđima, a ne daju joj naprijed, o tome se radi. A te face tamo, jebemti, koji su to lopovi. Sve sami napuhani štreberi, podmukli i opasni, i vlastitu bi mater zgazili da se uspnu stepenicu više, a kamoli ne Veru. I onda ja nadrapam. Da sam se predao, da ne pišem i da mi je ona jedino utočište. Što si ona umišlja? Naravno da ne pišem. Borim se za jebeni goli život. Što bi jeli da ne rintam u Agrameru? S njezinom plaćom ne možeš ni režije pokriti. Da odem i da me više ne može gledati. Pa nemoj me gledati. Ko te jebe. Žmiri. Nitko me ne mora gledati.

 

Sklonio se pod željeznički nadvožnjak i pokušao smisliti nekakav plan. Ništa. Ne može se skoncentrirati. U ušima mu šumi krv. Onda nekakvo šištanje. Zatim neki drugi zvukovi.

Ajoj.

Nastavio je hodati. Možda bi mogao popiti nešto. U redu, samo mora paziti. Pivu, dvije… Ne više. Da ne zaspe u tramvaju ili nešto slično. Pa da onda ima problema. Kao neki dan. Probudio ga je nekakav potres, uopće nije skužio da ga je to netko zgrabio za ramena i žestoko protresao. Samo se prenuo iz mrtvog sna i ugledao iznad sebe neku zajapurenu glavu kako nešto laprda. Jebemti, ništa nije shvaćao. Bilo je tu previše informacija odjednom. Samo je blenuo u tu glavu. Te debele usne koje su se micale i otkrivale požutjele, konjske zube. Mislio je: Otkud sad ta glava odjednom? Gdje sam?

A Glava je samo blebetala, ko navijena.

Ha, rekao je Baba osvrćući se oko sebe.

… ovo … hotel, razabrao je Baba u Glavinoj tiradi.

Kakav hotel, jebote? Tramvaj, ovo je definitivno tramvaj. Što radim u tramvaju, jebote?

Pa je odgurnuo Glavu, izbauljao van i panično se osvrtao oko sebe. Još mu ništa nije bilo jasno. A rulja iz tramvaja zuri u njega onim sifilitičnim pogledima. Cere se. Koji kurac gledate? Odjebite! Marš tamo! Ne, danas će biti pametniji. Samo jednu pivu. Možda dvije. Neće dopustiti seljačinama da mu se smiju. Ko im jebe mater seljačku!

 

A Magda ne osjeća težinu prljave podnevne jare. Upravo je jela, ništa teško, samo svježe, posoljene krastavce i rajčice, nije baš vrijeme za neki odojak ili sarmu, ne. I sad sjedi u fotelji nasuprot ventilatoru, i izgleda kao da vozi bicikl. Raskuštrane kose, škiljeći, stisnutih usana, ona nezaustavljivo juri prema noći, i tko joj što može. Magda jedva čeka da stigne u noć, ali ne zato što će noć donijeti neku svježinu. Ništa od osvježenja ovih dana, bit će i dalje sparno, i neka srčani bolesnici budu jako oprezni, tako kažu na televiziji. Fala Bogu s Magdinim srcem sve je u redu, i ona u fotelji juri prema noći, jer čovjek mora imati nekakav cilj, neko mjesto gdje će dospjeti, a Magda uživa dospijevajući u podneva, večeri, noći, mjesece, godišnja doba i, dao Bog, godine. Ponekad dospije i do kćeri u Samobor, ali vrlo rijetko, i sve rjeđe kako vrijeme prolazi. Isto tako, dospije i do Stjepana, ali tamo uopće ne dospijeva s nekom beskrajnom radošću, Bože, nikako. Taj čovjek, taj nemogući čovjek.

 

Stjepana je upoznala prošlo ljeto. Frizerka je kriva za sve, to jest one novine u salonu; bile su na vrhu hrpe, i Magda ih je uzela čitati, i pročitala je taj oglas. Običnu, blesavu noticu u onoj rubrici. Umirovljenik, samac, traži društvo za kavu, kino i šetnje, otprilike tako. Sastanak je svakog ponedjeljka u deset ujutro na terasi kafeterije na utrinskom placu. Kao znak raspoznavanja on će nositi crnog mačka. CRNOG MAČKA? Magda je mislila da je to nekakva šala, netko se glupo šali ili nešto slično. Ljudi ne nose okolo mačke kao znak raspoznavanja. Glupost. Ipak, taj oglas danima ju je opsjedao, nije prestajala misliti na njega, i sljedećeg ponedjeljka u petnaest do deset prošla je pokraj terase kafeterije. Ponedjeljkom obično ne ide na plac, to je najlošiji dan za plac, ali to je tu u susjedstvu, pa zašto ne? I mislite da nije bio tamo, taj čovjek. Sjedio je za stolom na rubu terase, zajedno s tim mačkom u krilu, golemim crnim mačkom. Magda ga je znala iz viđenja, često je sjedio s društvom u onom parku kod škole. Kartali su tamo, pili, pričali, tratili vrijeme. Magda nije imala neko mišljenje o njima. I dok je ulazila u tržnicu pitala se je zašto traži društvo kad već ima društvo, i možda to uopće nije čovjek koji je dao onaj oglas, možda je slučajno tu na terasi. Da, ali mačak! On je, nema sumnje da je to on. Sjedio je tamo i kad je izašla iz tržnice s vrećicom zelene salate u rukama, nešto je morala kupiti, mislila je, da ne ispadne kako je tu došla samo zbog oglasa.

 

Magdi nisu nedostajali ljudi, barem ne oni koje je poznavala. Mnogo znanaca imala je Magda, ali to uopće, mislila je, nije bila neka sretna okolnost. Nikakvog uzbuđenja nije bilo u njihovim susretima, nikakvih novih, neočekivanih trenutaka, a najljepša stvar koju su joj mogli priuštiti bila je da je ostave na miru, da je ne nazivaju niti posjećuju. Ionako su samo lupali gluposti. Reći da se u njihovim godinama ne mogu stjecati novi prijatelji, već samo gubiti stari, nije li to vrhunska glupost? A oni su to ponavljali kao molitvu, i vjerovali su u to, to njezino staro društvo, i čvrsto su se držali jedni drugih, i samo je smrt u to unosila malo dinamike. I zato je Magda radije ostajala sama. Uzbudljivije joj je bilo promatrati kako se u predvečerje mijenja boja neba tamo na zapadu i kako u krošnjama žmirkaju svjetla neonskih reklama s tržnice, nego sjediti s nekom prijateljicom i žvakati stare priče, mnogo uzbudljivije. Istodobno je žudila za novim poznanstvom. Željela je upoznati nekoga čijem će se ponovnom viđenju radovati, razumijete, osobu s kojom će i odlazak na tržnicu biti prava avantura. Uz takve osobe vrijeme neprimjetnije protječe, skraćuju se dnevni sati, a noći donose dobre snove. Magda i ta osoba, uz kavu ili nešto slično, otkrivat će se jedno drugome, i s vremenom će moći podijeliti i najintimnije detalje, sve one stvari koje inače izgovaramo samo pričajući u snu. Zato je to jutro čvrsto stisla vrećicu sa salatom, prišla Stjepanovom stolu i rekla: Dobro jutro, slobodno sjednem.

 

Kako je samo neoprezna bila, Isuse, kao neka gimnazijalka. Onakav muškarac, uz to s crnim mačkom u krilu, to uopće nije slutilo na dobro, a ona mu se gotovo bacila oko vrata: Slobodno sjednem. Isuse. Kao da nije bila istrenirana da zazire od svega i svačega, a naročito od vlastitih osjećaja. Najprije roditelji, a onda i muž, pokoj mu duši, Magdi su bile pune uši priče o suzdržavanju, toj vrhunskoj vrlini. I što je najgore, ona se držala toga, smjerna žena. Stajala je po strani, dok je život samo šibao pokraj nje sa svim svojim cirkusima. Bila je kao one stare otočanke koje se nikad nisu okupale u moru. I tako godinama. A onda je naišao tajfun, podigao je sa zemlje i bacio je usred najdubljeg oceana. Stjepan. Ispočetka je sve bilo fino, Stjepan je bio zanimljiv sa svojim pričama o morima i dalekim lukama, pristojan i sve to, a onda joj je jedne večeri samo zadigao suknju i zagnjurio lice tamo gdje ljudsko oko dotad nije stupilo, razumijete, i Magda je bila toliko šokirana da je zaboravila sve lekcije o suzdržavanju, i zaronila je sa Stjepanom do dna tog najdubljeg oceana i Bože, mjesecima poslije nije mogla dokučiti koji osjećaj prevladava kod nje: osjećaj krivnje ili osjećaj zadovoljstva.

 

I Magda se više ne plaši vlastitih osjećaja. Barem ne onako panično kao prije. Najteže je prvi put, ne. Samo joj lagano ide na živce to što se Stjepan prema njoj ponaša kao prema onim djevojkama iz filmova, onim call-girls. I sad, na kraju još jednog dana, dok ventilator pjeva svoju pjesmu, a sunce pada iza one deveterokatnice kod placa, Magda se pita hoće li je Stjepan večeras nazvati. I što će mu reći ako nazove? U redu, ona može reći ne, neću doći, potraži si drugu budalu. Ali, nije li pomalo dosadno cijeli život govoriti ne.

X

Sadržaj

1
O strahu od povratka kući i izumiranju domaćeg piva

2
O kraljevskom čaju i internacionalnom laureatu

3
O muzikalnom upaljaču i ciganskim psima

4
O lažljivom ogledalu, Bečkim dječacima i sestri iz Reda sv. Terese Orlowske

5
O bakrenoj pčelici i ljudima s očima škarpina

6
O tome kako si je Vera umalo otfikarila prst i kako se Baba nije mogao sjetiti imena pepeljare

7
O tome zašto je Robiju muka od eks generacije

8
O kavi u limenci i vinu u tetrapaku

9
O nokautiranom boksaču, Billyju Kidu i pročitanoj kukavici

10
O tome kako je Kančeli najprije vikao a-ha! i kako je poslije susreo skretničara

11
O staklastim očima i starim skrovištima

12
O starici s umornim pudlom, alt saksofonu i očima boje friškog hematoma

13
O Alahovom poklonu, G-točki i tajfunu muškog imena

14
O pirsingu boje ultramarina i o tome što je ubio otrov za komarce

15
O izgubljenom sidru i crvenom kišobranu

16
O duhovima fotografija i srcu jazavčara

17
O prikazama u parku i lošem tajmingu

18
O sumatranskim cigarillosima, bevandi i slamnatom šeširu

19
O jednom pepelu, nevinoj gavranici i ginekološkom artu

20
O trojici zabrinutih u hladu patuljastog hrasta i stvarima koje ne prelaze preko usana

21
O dječjim imenima, zapišanim hlačama i skrivenom novčiću

22
Živjeti s nekim nije isto što i dobiti sidu

23
O anarhizmu, kešu i Velikom Bratu

24
Čuvaj se, prijatelju, plavuša u cipelama visokih potpetica, sa svežnjem krupnih novčanica u ruci

25
O nestalim upaljačima i čuvarima Crvenkapica

26
Ne tražite u Samoboru ono što se nalazi u Utrinama

27
O tome kako je završilo

28
O tome što je bilo poslije



Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.