Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

26
NE TRAŽITE U SAMOBORU ONO ŠTO SE NALAZI U UTRINAMA

Ti gradovi u kojima se ništa ne događa, u kojima su rođenja, svadbe i smrti udarne vijesti, gradovi tako smiješno mali kad u njima tražite neko mjesto za provod, i tako megalomegalo čim u njima pokušate pronaći neku određenu osobu. Dakle, Stjepan je naumio pronaći Magdu u Samoboru. Gledano iz neke špijunske bespilotne letjelice, kretao se nepravilnom spiralnom putanjom čije je polazište bilo na tržnici, i onda je zujao tim krivudavim uličicama i preko mostova sve do nekog groblja na brijegu, ili do starog kolodvora, ili do kasarne i skladišta drveta, i onda je vrludao natrag do polazne točke. Uglavnom se gubio po tim ulicama, s većine mjesta nije mogao pronaći sjever, ali je uporno hodao. I iznenadio bi se svaki put kad bi se zatekao na nekom mjestu odakle je mogao pronaći put do glavnoga gradskog trga ili do tržnice.

Osim Magdina imena i njezina opisa, svi ostali elementi važni za potragu Stjepanu su bili nepoznati. Šanse da pronađe Magdu bile su poprilično mizerne, to mu je odmah bilo jasno, ali je računao na malost grada, na sreću (što mu, kao što znate, nije jača strana), i na to da je Magda zadržala naviku svakodnevnog odlaska na plac. Zato je pretpostavio da bi na nju najprije mogao naletjeti na tržnici. Ako već brine o kćeri i njezinoj obitelji, onda nema logičnije pretpostavke od te da će se pojaviti na tržnici. Ali, Magda se nije pojavljivala na tržnici. Nije je bilo ni u pekarnici u kojoj je Stjepan kupio hljepčić s koprivom i pojeo ga onako usput. Nije je bilo ni na starom, drvenom mostu, niti na šetalištu uz rijeku. Nije je bilo ni u jednoj od onih ulica i uličica kroz koje se, kako se podne primicalo, Stjepan vucarao kao bolestan pas. Nije je bilo ni na terasi na kojoj je u podne otpočinuo uz bevandu i sumatranski cigarillos. Ni bevanda ni cigarillos nisu mu prijali.

Te selendre znaju biti zanimljive kad u njih dođete čisto turistički, na kavu i kremšnite, ili nešto slično. Ali kad vas u njih dovede nekakav posao, posebno jedan tako osjetljiv posao kakav je potraga za nestalom osobom, onda vam selendre mogu otići na živce. Kako je dan odmicao, a potraga nije davala nikakve rezultate, Stjepan je počeo osjećati odbojnost prema Samoboru. Najprije odbojnost, onda neprijateljstvo i konačno prijezir. Da je grad blesavo izgrađen, gunđao je. Da se sve nalazi na pogrešnom mjestu, da je ulice trasirala neka budala, inače zašto bi tako glupo krivudale, da jebeš takav grad koji ima manje stanovnika od njegovog kvarta, da su, u usporedbi sa Samoborom, Utrine prava svjetska metropola… Želudac se Stjepanu dizao od Samobora. Povraćalo mu se od njega i bilo mu ga je dosta. Misli da bi ga bez ikakve grižnje savjesti mogao sravniti sa zemljom, sa svim tim mostovima i baroknim sranjima. U takvom raspoloženju vraćao se u Zagreb. I kad je bus došao na jankomirski most, a iz prljave sumaglice na istoku izronio dimnjak toplane, Stjepanu je zatreperilo srce. Blažene Utrine, pomislio je, gdje se ulice križaju pod pravim kutom, i gdje se sve nalazi na svome mjestu. Sve osim Magde.

Stara utrinska poslovica kaže da ne tražite u Samoboru ono što se nalazi u Utrinama.

Penjući se u kasno popodne stepenicama na trijem svoga nebodera (još uvijek prezirući Samobor), Stjepan je ugledao Magdu kako izlazi iz lifta. Ljutnja, najprije je ljutnja progovorila iz njega (Pa dobro, ženo, gdje si ti?). Onda samosažaljenje (Zamalo sam umro gmižući po onoj ušljivoj selendri), pa radost (Jebemti, Magda, kako mi je drago što te vidim), i konačno prijekor: Ali zašto mi nisi javila da odlaziš, nema što nisam pomislio kad si onako isparila.

Zvonila sam ti dolje, ali te nije bilo doma, rekla je Magda.

Mogla si se javiti iz Samobora.

Kako?

Kako to misliš kako? Pa telefonom.

Nemam tvoj broj.

Kako nemaš?

Nemam, rekla je Magda mirno, ti si bio taj koji je nazivao.

Stjepan je pognuo glavu i pronašao nešto vrlo zanimljivo na trijemu. Ispred nebodera prošli su Žac i Beli.

Kuži Štefa, rekao je Beli. Stoposto je nekaj zasro i sad smišlja kak da se izvuče.