Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

3
O MUZIKALNOM UPALJAČU I CIGANSKIM PSIMA

Sintetska melodija teme iz Ljubavne priče sunula je iz mrmljanja-cvrčanja-kikotanja-srkanja-žvakanja koje je obavijalo plato ispred utrinske tržnice.

Je li to tvoj upaljač ili nečiji mobitel?, upitao je Baba.

Nečiji mobitel, rekao je Kančeli srdito. Moj upaljač ne svira ljigu.

Dakle, Kančeli je nabavio upaljač koji svira Für Elise. Baba nije nabavio nikakav sličan upaljač. Samo je, dolazeći iz grada, na platou nabasao na Kančelija, i sad započinje priču o tome kako su ga neki dan protjerali iz Istre.

Zbog skitnje, kaže Baba. Zapravo sam pošao na Marleru da vidim vidi li se otamo Galiola.

Marlera, Galiola?, kaže Kančeli igrajući se zdepastim plinskim upaljačem zlatnog tijela, s reljefom dupina koji iskače iz morske pjene i srebrnim mehanizmom za paljenje u obliku dupina.

Marlera je rt, a Galiola je hrid na koju su se nasukali Šoljan i Angel, strpljivo objašnjava Baba. Znaš ono u romanu Drugi ljudi na mjesecu, dodaje.

Dobro, kaže Kančeli.

I onda me ispred trgovine u Šišanu zaskoči murja.

Gdje je Šišan?, pita Kančeli.

Šišan?, podigao je obrve Baba. Pa to ti je točno preko puta Omarurua, samo pičiš na sjever po četrnaestom meridijanu.

Aha, kaže Kančeli.

Dobar dan, dobar dan, vaše isprave, izvolite, gdje ste odsjeli, nigdje, kamo ćete, to se vas ne tiče, što ste rekli, što hoćete od mene… Da skratim, nisam uopće bio raspoložen natezati se tamo s njima, ali njima se baš nešto digao na mene. Znaš ono kad papak odluči glumiti autoritet. Bez veze. Nisu znali što da mi prikrpe, ništa nisam skrivio, ali su me svakako htjeli malo jebati. Pa su odnekud izvukli skitnju i naredili mi da napustim Istru…

Ma daj!, rekao je Kančeli.

Je. I još su me pratili svojim autom sve do tunela i rekli da ako me ponovo uhvate u skitnji…

Pa, jebemti, prasnuo je Kančeli, da čovjek više ne može slobodno hodati svijetom, da ti naređuju kamo ćeš, kako i kada, da ti naplaćuju zemlju na kojoj stojiš, zrak koji dišeš…

Zašutio je, iznerviran, duboko udahnuvši zrak zasićen mirisom benzina i pokošene trave. Dok ga je Baba gledao sa zanimanjem, kao da je pred njim neka svemirska budala kojoj je ovo prvi dan na Zemlji.

Kančeli zapravo nije daleko od te predodžbe. Možete li zamisliti nekoga tko je otfikario struju, telefon, televizor, kompjutor i slične stvari, danas kad svaka šuša ima gomilu vlastitih izvora zračenja. Čovjeka koji je rekao: Što će mi to? Meni to ne treba. Od tih stvari, od toliko slika, zvukova i informacija samo me zaboli glava. Jebeš to, ne želim provesti život radeći za nešto što mi stvara zbrku u glavi. Možete li zamisliti takvog čovjeka?

Kančeli je taj. Živi u pećini na devetom katu nebodera koja miriše na vosak, petrolej i parafin; radi kad mu se hoće, to jest koliko je potrebno, u praonici automobila, na tržnici, nudi molerske i ostale usluge, Kančeli, koji sad uzrujano poseže za cigaretom i kreše upaljač.

Nana-nana-nana-nana-naaa, kaže upaljač.

Fora je, ha?, Kančeli se zagleda u upaljač.

Baba je slegnuo ramenima ne videći tu nikakvu foru.

Stvarno, kaže Kančeli, zašto si uopće išao u tu Istru?

Onako, kaže Baba. Vera je bila nešto loše volje, pa sam izašao, sjeo u auto… I onda me, kužiš, povukla cesta.

Shvaćam, kaže Kančeli.

Nego, kaže Baba, što je s onim šupkom Robijem?

Što s njim?

Sad u gradu, kaže Baba, stojim ispred Komiže i cijelo vrijeme imam osjećaj da me netko promatra iz knjižare. Kladim se da je taj šupak bio unutra i da me gledao iz mraka.

Pusti sad to, kaže Kančeli. Ono što ja ne razumijem jest kako mi možemo ovdje ostavljati pare.

Kako to misliš?, pita Baba.

Kako to mislim?, kaže Kančeli. Pa vlasnik je Šipac, eto kako mislim.

Pa što?, kaže Baba.

O, jebote, gubi strpljenje Kančeli, znaš li ti u kakvom su položaji Cigani u Albaniji?

Kakve sad veze imaju Cigani i Albanija s ovim kafićem?, čudi se Baba.

Znaš li da su Cigani u Albaniji, Kančeli je prečuo Babino pitanje-čuđenje, u samo malo boljem položaju nego psi.

Otkud ti sad to?, još se čudi Baba.

Upoznao sam jednog Cigana iz Albanije pa mi je pričao o tome.

Da je Ciganima u Albaniji malčice bolje nego psima?

Da.

Kad malo bolje razmislim, to je u redu, kaže Baba.

Kako to misliš u redu?, sad se Kančeli čudi.

Fino, veli Baba. Je li ti, kojim slučajem, taj tvoj novi prijatelj rekao kako se Cigani ponašaju prema psima?

Ne, nije mi to rekao, odgovori Kančeli zbunjeno.

Eto vidiš, kaže Baba. Da si istinoljubiv, upitao bi ga to, a on bi ti rekao da je ciganskim psima zapravo super. Da im je bolje nego ženama. Najgore je mačkama. Mačkama je zajebano s Ciganima. One su na dnu, znaš. Onda dođu žene, a tek onda psi. O jebo te, pogledao je na sat, idem, stavio je na stol zgužvanu novčanicu od deset kuna i otišao ne sačekavši Kančelijevo mišljenje o problematici žena, pasa i mačaka.

A Kančeli je ostao zuriti u novozagrebačku noć. U prozore osvijetljene živčanom svjetlošću ekrana, u irskog setera koji je njuškao oko betonskih žardinjera, u jablane na nebu boje pudinga od jagoda. Zureći u ta crna stabla i nebo obojeno svjetlima grada Kančeli je zamišljao da je na kraju svijeta. Taj prizor, mislio je, i pripada kraju svijeta. Iza ovih crnih jablana što se pod bolesnoružičastim nebom njišu na vjetru ničega ne može biti.