Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

19
O JEDNOM PEPELU, NEVINOJ VRANICI I GINEKOLOŠKOM ARTU

Zdravo, umjetniče!

Preko Verinih usana grunuo je reful zimske bure i zamrznuo Robijeve oči.

Zapravo se Vera bila uputila u kino. Imala je kartu za projekciju u devet uvečer, i nisu joj ni u peti bili nekakvi socijalni kontakti, a onda je, zujeći po trgovinama Centra Kaptol, u kafiću na galeriji ugledala Robija. Zapravo, najprije joj je pažnju privukla djevojka kose boje vrane, a potom je s nelagodom primijetila da to nešto vrlo vrlo mlado s ludo crnom kosom i očima koje se smiju sjedi s Robijem. Takvu priliku Vera nije željela propustiti.

Bok, Vera, rekao je Robi. Otkud ti tako daleko od svog teritorija, ideš u kino?

Glas mu je bio hladan, zbog Vere-bure.

Ne idem u kino, hvala na pitanju, rekla je Vera. Slobodno, pokazala je na foteljicu koju mora da je nadrljala ruka nekog Talijana, ili ste možda u nekom važnom poslovnom razgovoru?

Bura je ohladila i Robijeve reflekse, tražio je rečenicu kojom će eliminirati Veru, ali bio je prespor.

Ma ne, samo sjednite, rekla je djevojka-vrana.

Hvala, ljupko se naklonila Vera. Kavu s hladnim mlijekom i mineralnu, rekla je konobaru koji se stvorio tu i prije nego što se njezino tijelo rasporedilo u foteljici. A onda djevojci-vrani: Kladim se da je ovo kafić gdje mijenjaju pepeljare čim otresete jedan pepeo. Može li se kazati jedan pepeo?, okrznula je pogledom Robija, a onda se opet posvetila mladoj djevojci: Robi je pjesnik, njemu se čovjek može obratiti svaki put kad su u pitanju te jezične finese i zavrzlame.

Pjesnik?, podigla je obrve mlada vrana.

Nisi znala, Vera je neuvjerljivo glumila čuđenje. Pa, knjižara je samo paravan za njegove raznorazne talente, zar ne Robi?

Robi se smanjio u foteljici. To nije bila njegova noć, znao je to čim je ugledao Veru kako pikira za njegov stol, a sad je bio sto posto siguran u to, jer kako stvari stoje, njih će dvije voditi tu glavnu riječ, a njemu će biti prepuštena uloga publike.

Vera Suzi, Suzi Vera, rekao je Robi pokušavši vratiti inicijativu, bar mrvu inicijative.

A je li objavio išta?

Suzi se nije obraćala Robiju, Veru je pitala.

Pa da, kako da ne, rekla je Vera. Objavio je čak nekoliko zbirki pjesama, koje su oduševile njegovu mamu. Ali ne samo njegovu mamu. Ima još barem dvoje, troje ljudi koji misle da je to poezija.

Nije mi ništa rekao, rekla je Suzi.

A Vera se upitala je li ta vranica glupa ili je totalno nevina pa ne prepoznaje sarkazam.

O, pa Robi je samozatajan, rekla je Vera. Osim što je pjesnik, on je i suvremeni likovni umjetnik, tako reći nasljednik Josepha Beuysa… Zar nisi vidjela onu instalaciju na zidu knjižare?

Robi se podigao iz foteljice.

Sjedni, nemoj ići, kako ćemo bez tebe održati ovaj simpozij o tebi, rekla je Vera.

I Robi je pao natrag u foteljicu. A Suzin je pogled lepršao u prostoru između Vere i Robija

Kakvu instalaciju?, upitala je pogledavši Veru.

Ona cijev za vodokotlić, nožekanja i toalet papir što vise na zidu, rekla je Vera, to ti je zapravo Robijeva instalacija. A da ne spominjem fotografiju i film, dvije Robijeve ljubavi, o kojima doduše njegova mama, a ni ta šira javnost pojma nemaju.

Suzi je iskosa pogledala Robija i taj radoznali pogled kazao je Veri da je djevojka počela shvaćati. Robi je nabacio ironičan osmijeh, ali mu to nije pomagalo bog zna što.

Nije ti ponudio umjetničku suradnju na fotografiji, filmu i slično?, Vera je napadno naglasila umjetničku i suradnju.

Suzi je niječno odmahnula glavom, nestrpljiva da čuje nastavak priče.

Ma jasno, ti si još u ranoj fazi, rekla je Vera. Koliko se dugo poznajete, pet, šest dana, zar ne?

Suzi je kimnula.

Pa da, rekla je Vera. Najprije ti uleti kao drug, onda te načme poezijom, pa artom, a na kraju te evo pred objektivom, raskrečenih nogu, naravno, ko na jebenom ginekološkom stolcu.

Suzi se zakikotala.

Ma nije valjda?

Dabome da jest, rekla je Vera. Robi, kao umjetnik, prakticira posve specifičan, naime ginekološki pogled na ženu. To mu je uža specijalnost. I dok si rekla keks, evo tebe u njegovom artu. A pola zagrebačkih drkadžija masturbira buljeći u njegov art. Što misliš od čega naš Robi živi? Od one knjižare?

Robi je naglo ustao, srušivši foteljicu.

Droljo, siktao je, glupa kurvo, kučko… Ideš?, pogledao je Suzi.

Ona ga je gledala s nevjericom.

Nema teorije, rekla je.

Stani, kamo ćeš, rekla je Vera, kako ću te pljuvati u odsutnosti… Imaš sreće, curo, što sam naišla, rekla je gledajući za Robijem.

Zašto?, upitala je Suzi.

Glas joj je bio mješavina iznenađenja i radoznalosti, pola-pola.

Zašto?, čudila se Vera. Pa zato što je glup ko televizor.