Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

16
O DUHOVIMA FOTOGRAFIJA I SRCU JAZAVČARA

U izuzetnim trenucima, ali doista izuzetnim, paket od šest piva i kutija cigareta mogu nekome iz temelja promijeniti život. Plus prezervativi.

Čudno je to, misli Elza. To kako nas i najbezveznija sitnica može zdrmati i navesti da učinimo nešto o čemu dotad ni u ludilu nismo razmišljali. Da nije bilo ono dvoje, ja bih, lako moguće, do kraja života rintala u onom limenom kavezu.

Elza se seli. Cijelo prijepodne pakirala je stvari, i sad hoda po stanu i provjerava nije li joj što promaklo oku. Bez nekog posebnog osjećaja osvrtala se po dnevnoj sobi, okrznuvši pogledom svijetle pravokutnike na zidu, gdje su još jutros visjeli posteri Azre i Springsteena i desetak fotografija. Elza više nema ništa s tim stanom. U trenutku kad je u kutiju stavila posljednju stvar, taj stan joj je prestao pripadati, i ona je prestala pripadati njemu. Sad se pažljivije zagledala u prazne pravokutnike na zidu. Zar ne podsjećaju na duhove fotografija koje su tu visjele? Tamo je bila fotografija s Mljeta, iznad nje fotografija sa svadbene večere, a onaj veći pravokutnik, tamo je bila fotografija Elzina muža u uniformi, snimljena na početku rata negdje u dolini Une.

Elzin muž je vjerovao u rat i u ono što su govorili na televiziji. Da je rat pravedan i takve stvari. Nije mu palo na pamet da se rat vodi zbog toga da nova ekipa izbaci iz vila staru ekipu koja je iz vila izbacila prethodnu ekipu koja je iz vila izbacila Židove. Elza nije vjerovala u rat, samo je strepila. Onda joj je muž poginuo, napadajući neku kotu kod Petrinje. On je poginuo, a Elza je prestala strepjeti i počela patiti. A tek napadaji krivnje i plača koje je doživljavala svaki put kad je, izgubljena u svom paklu, dopustila nekom muškarcu da joj se približi. A onda je došlo vrijeme da Elza prestane patiti. Bilo je i drugih udaraca koje je valjalo podnijeti. Najprije otkaz u banci, pa onda još jedan otkaz u butiku u kojem se zaposlila na crno, pa onda mjeseci bez posla i života na rezervi, plus taj neprestani osjećaj da je seropozitivna. Tako su se odnosili prema njoj, s tim idiotskim oprezom, zazirući. Pazite, njezin muž je poginuo! Ili još gore – sažaljenje. Dođe u društvo, a razgovor utihne, i svi je gledaju tim pogledom, kao da je retardirana. Elza nije mogla zaboraviti na gubitak, jer su je drugi stalno podsjećali na to. Elza, znate to je ona čiji je… Ali ona je dobro podnosila udarce. Njezino krhko tijelo i metar i šezdeset visine, otprilike, ne govore ništa o njezinom srcu. Barem ne ljudima koji pojma nemaju o tome kakvo je srce jazavčara, na primjer. I Elza se dobro držala, pronašla je novi posao, u onom tobacco-shopu u Trnju, skoro su dvije godine kako je tamo. Dvije duge godine. O mužu je sad razmišljala na drukčiji način, bez onih dramatičnih boja i burnih osjećaja. Bila je to umirujuća slika, mekanih obrisa, slika muškarca kojeg je jednom poznavala, a onda je on otišao jer je mislio da treba otići i da je tako pošteno.

I onda se jučer popodne ispred trafike zaustavila ta žuta buba, i iz nje je izašlo dvoje. Elzinu pažnju privukla je djevojčina gavranski crna kosa. Farba se, pomislila je Elza, to ne može biti prirodna boja. Kupili su šest limenki piva i cigarete. Potom su sjeli u auto, a muškarac se vratio i kupio još jednu kutiju cigareta i prezervative. Neko vrijeme Elza je razmišljala o tome zašto nisu odmah kupili prezervative. Zaboravili su ih kupiti, ili je muškarcu bilo neugodno? Svejedno, mislila je Elza. To je uobičajeno kombinacija kad su mlađi parovi u pitanju. Cigarete, prezervativi i pivo. Koliko su samo puta ona i Igor… I Elza se tu lecnula. I onda je čula sebe kako razgovara sama sa sobom.

Jesu li mrtvi živi?

Nisu.

A jesu li živi mrtvi?

Još nisu.

A ti, jesi li ti mrtva ili živa?

Živa sam.

A po čemu se to može zaključiti?

Zašutjela je, zatečena pitanjem na koje nije znala odgovoriti. I onda je Elza vidjela. Vidjela je potpuno jasno. Prodat će stan, sjesti u auto i odvesti se. Samo će sjesti u auto i otići, bilo kamo. Prva karta se otvorila. Te večeri razgovarala je s vlasnikom trafike i karte su se nastavile otvarati. Jedan njegov prijatelj traži stan u Novom Zagrebu, Zapruđe je OK kvart, stan nije velik… A što se tiče posla, može pokušati u Grazu, njegov rođak domar je u jednom domu za nemoćne osobe, dat će joj telefon i adresu…

I sad Elza hoda po golom stanu, nestrpljivo čeka kupca, i ako taj nije neki prevarant, neka gadna lopina, već sljedeći tjedan sjedit će na onom staklenom otoku na Muri, a tamo je nitko neće pogledati to-je-ona-čiji-je-muž… pogledom.