Izlaz Zagreb jug | Edo Popović
2
O KRALJEVSKOM ČAJU I INTERNACIONALNOM LAUREATU
Robi je zaključao vrata knjižare za djevojkom koja mu je dvanaest minuta (dvanaest minuta iza radnog vremena, da se razumijemo) natezala živce prebirući po knjigama na pultu. Bio je to još jedan bezvezan dan u kojem je prodao nekih pet, šest knjiga, uglavnom onih psiho-priručnika, samopomoć i slično. Ovih dana te stvari dobro idu.
Nemate novaca za ljetovanje, a dani su luđački dugi. Što ćete s tolikim vremenom? Iz dosade počnete se baviti sobom, i padnete u komu. Nema goreg od bavljenja sobom. To deprimira, to ubija u pojam. Čupate se kako znate. Kartate u parku, zurite u prazno, ispunjavate križaljke, ločete, čitate razne stručne savjete u novinama i te priručnike. A kad ništa ne pomogne, skočite s nebodera. To garantirano pomaže da se oslobodite sebe.
Ima jedan munjeni što dolazi u knjižaru i izvještava Robija o samoubojstvima. Zna ga pola grada, oduvijek je munjen, oduvijek kruži po centru i gnjavi ljude svojim pričama. Ali otkako ga je zimus strefila u glavu ledenica s krova, to ga je iz nekog razloga specijalno potreslo. Otad se isključivo bavi samoubojicama. Posla na pretek, svaki dan netko skoči ili se upuca ili nešto slično.
I ove večeri munjeni je banuo u knjižaru. To jest, stao je na vrata i razočarano izustio: Ništa. A Robi je rekao: A kaj ćeš, valjda će sutra biti bolje. I frajer je otišao zbunjeno vrteći glavom. A onda je upala ta djevojka.
Robi je znao otprve da ništa neće kupiti. Nije imala gard kupca knjiga, niti ovisnički bljesak u očima, i najvjerojatnije je ušla u knjižaru samo da ubije vrijeme do sastanka s dečkom ili prijateljicom. Nije ga ni pogledala otkako je ušla, samo je kružila oko pulta i prstima dodirivala korice knjiga, a on je stajao na pristojnoj distanci i promatrao je. Gavranski crna kosa, grudi u bijeloj majici bez rukava, dugi prsti kojima je svirala svoj solo na koricama (Ajme, što bi ti sve mogla tim prstima!), kraljevsko dupe (Kao kraljevski čaj) u uskoj traper suknji. Okreni se, čarao je Robi, okreni se i pogledaj me. Pruži mi beskrajne trenutke čistog seksa neokaljanog ljubavlju. Ali ona se nije okretala, niti je ičim pokazala da je svjesna Robijeva prisustva.
Samo je vršcima prstiju dodirivala korice.
Ili bi uzela knjigu, odvagnula je u ruci i vratila na pult.
Nije ni trepnula kad je Robi pogasio svjetla u knjižari. Nije shvatila poruku i njemu je ostalo samo brojati sekunde i minute, a znate i sami kako u takvim situacijama one sporo protječu. I onda je djevojka (Konačno, curo) zabrodila prema izlazu, ni hvala, ni bok, ni doviđenja, a Robi je s izrazom olakšanja na licu, onim kad se nakon dugotrajna stiskanja konačno dočepamo vecea, okrenuo ključ u bravi.
Neko vrijeme stajao je u sjeni i zurio u sumrak. Ljudi su klizili ulicom, haljine su se lijepile uz bedra i presijavale na svjetlu izloga, prozori buffeta Komiža sjajili su ledenoplavo. A onda je Robi ugledao nešto što ga je natjeralo da se povuče dublje u sjenu. Iz Komiže izašao je Baba. Stao je tamo, nesigurno se osvrtao lijevo, desno, birajući stranu na koju će krenuti.
Gledajući ga, Robi se s nelagodom sjetio drugih vremena. I drugog Babe. Babe, pisca (A imao je samo jednu knjigu, misli Robi). Babe, o kojem se puno govorilo i od kojeg se mnogo očekivalo, ali koji uopće nije krio da mu se živo fućka za pisanje. To je gadan posao, teška šljaka, govorio je, a ja ne radim dok pijem. I fakat nije radio, samo se u koži svojih likova vucarao unaokolo i lokao. Zašto je Baba to činio? To su one stvari o kojima ništa ne znamo, a koje dovedu do toga da netko guli petnaest godina zbog ubojstva, netko prosi ispred katedrale, a netko sjedi u vladinom uredu i kontrolira tržište heroina. Godine su prolazile, i Baba je padao u zaborav, kao sva ta jednodnevna čuda.
Valja odmah reći da Robi nije podnosio Babu. Nije ga podnosio na način na koji se međusobno ne podnose pisci. Dakle, kolegijalno ga nije podnosio. Stvar je stajala ovako. Robi je pisao pjesme. Čak je i objavio nekoliko zbirki, koje su kod kritike i publike prošle, tako, nezapaženo. A za to je, iz nekog razloga, smatrao Babu odgovornim. Vjerovao je da bi njegove knjige puno bolje prošle, možda i odlično, da nije bilo te jebene Babine knjige. Da je Baba jeftinim uličarskim pričama i raznim drugim trikovima odvukao pažnju javnosti od njegove profinjene poezije. Robiju je zbog toga znalo biti mučno do povraćanja. Znao je tuliti od bijesa što ta idiotska kritika, zbog Babe, nije u njemu prepoznala genija. Tih dana Robi je često zamišljao sljedeću situaciju.
Dakle, za knjigu pjesama koja je loše prošla kod kretenske domaće kritike, ali su je srećom uočili strani izdavači i preveli je, dobio je prestižnu međunarodnu nagradu. Domaći mediji, koji su ga dotad bezočno ignorirali, sad se odjednom počnu otimati za intervju s njim, ali on ih redom odbije s hladnim prezirom, pristajući govoriti samo za televiziju, naravno u udarnom terminu, odmah poslije dnevnika. Intervju ispadne ko bog, Robi je briljirao i učinio smiješnom kompletnu kulturnu javnost. I sad dolazi ono glavno od čega se Robiju tih dana kita dizala ko luda: nakon svega ode on pred café Kvazar, a tamo nastane muk, muk, muk, svi, jebote, gledaju internacionalnog laureata, gledaju ga i ne znaju kako da se postave u toj situaciji, jer Robi je tu u nadnaravnoj veličini, nije to mala stvar, došao je drito s televizije, nije zaboravio staro društvo, i onda, pazite, dvije djevojke kojima je prije toga Baba dosađivao onim svojim primitivnim štosevima, te dvije ljepotice počinju pljeskati, najprije tiho, a onda sve glasnije i glasnije, i sva rulja ispred kafića prihvaća to, jebote, svi plješću Robiju, pravi standing ovations, čovječe, a one dvije ljepotice zatrče se prema Robiju i bace mu se u zagrljaj plačući od sreće, a Robi ih zagrli i odvede za šank i naruči im piće, svima naruči piće, svima osim Babi, koji je ko papak stajao sa strane, a sad stoji tu ispred Komiže i pogledava lijevo, desno, i pojma nema kud će.
Koji mu je kurac?, mislio je Robi gledajući ga. Živčan je jer mu netko nije došao na sastanak, izgubio se, lovi kurs, što?
A onda mu je sinulo da Baba samo traži kompu za još jednu brzu. Malo je vjerojatno da će u ovo doba pronaći ikoga poznatog. Njegova generacija davno se povukla s ulica, nema više nikog u Kvazaru, Blatu i Dijana baru. Babi nitko ne kasni na sastanak, on se samo grozničavo nada da će ugledati nekoga, bilo koga, s kim bi popio još jednu, pa će onda doma.
Robi je prestao disati kad je Baba pogledao prema knjižari. Dugo je zurio u izlog, a onda je pognut, lelujavim korakom, krenuo niz Masarykovu.
U istom trenutku ispred izloga se pojavila pipačica knjiga s nekim frajerom. Zastali su tamo i počeli diskutirati. Činilo se da je stvar ozbiljna. Uglavnom je govorio on, a ona je niječno odmahivala glavom i kao mungos izmicala svaki put kad bi on pružio ruku prema njoj. Nije, međutim, izgledalo kao da ga se plaši.
E, baš si papak, mislio je Robi gledajući tipa koji se sve više žestio. Ne znaš sportski prihvatiti poraz, to je tvoj problem. A s tobom je gotovo, finito, ende, vidi se to iz aviona. Prije ili kasnije čovjek naleti na svoju drugu polovicu, nije to ništa čudno, događa se to mnogima, a dogodilo se i tvojoj curi, ušla je maloprije ovdje, i prepoznala u meni svoju davno izgubljenu polovicu, onoga kojeg noću sanja, i sad mi to signalizira ostavljajući te točno ispred knjižare, i tu više ne pomažu prijetnje, ucjene, moljakanje, ništa.
Takve misli vrtio je Robi, dok je njih dvoje izvodilo zmija-mungos ples. A onda je stvar postala zbilja gadna. Tip je udario djevojku u lice. Njen užasnut pogled poput zalutalog metka zario se negdje u nebo, a Robi se obrušio na vrata, otključao ih i iskočio na pločnik.
Tip se uopće nije smeo, zauzeo je jedan od onih gardova iz kung-fu filmova i gledao Robija ravno u oči.
I djevojka je gledala Robija.
I prolaznici su gledali Robija.
Robi se osjećao kao na streljani.
Samo malo, promrmljao je i nestao u knjižari.
Vratio se s mačetom u jednoj, i rolom toalet papira u drugoj ruci, stvarima koje su zajedno s cijevi za vodokotlić ispletenoj od čeličnih niti i vojničkom kacigom, visjele na zidu knjižare kao dio umjetničke instalacije. Stajao je tamo izbezumljena pogleda, s tim stvarima u rukama, i dogodilo se nešto nevjerojatno – sila je ustuknula pred umjetnošću.
Slušaj, rekao je tip spuštajući ruke, ne želim gužvu.
Robi je i dalje izbezumljeno zurio u nj.
U redu, sve je cool, rekao je tip, okrenuo se i otišao.
Robi je gledao za njim. Onda se zagledao u mačetu i toalet papir u svojim rukama. Te stvari fakat su izgledale glupo. Onda je pogledom potražio djevojku. Nje nije bilo nigdje na vidiku.
Sadržaj
1O strahu od povratka kući i izumiranju domaćeg piva
2
O kraljevskom čaju i internacionalnom laureatu
3
O muzikalnom upaljaču i ciganskim psima
4
O lažljivom ogledalu, Bečkim dječacima i sestri iz Reda sv. Terese Orlowske
5
O bakrenoj pčelici i ljudima s očima škarpina
6
O tome kako si je Vera umalo otfikarila prst i kako se Baba nije mogao sjetiti imena pepeljare
7
O tome zašto je Robiju muka od eks generacije
8
O kavi u limenci i vinu u tetrapaku
9
O nokautiranom boksaču, Billyju Kidu i pročitanoj kukavici
10
O tome kako je Kančeli najprije vikao a-ha! i kako je poslije susreo skretničara
11
O staklastim očima i starim skrovištima
12
O starici s umornim pudlom, alt saksofonu i očima boje friškog hematoma
13
O Alahovom poklonu, G-točki i tajfunu muškog imena
14
O pirsingu boje ultramarina i o tome što je ubio otrov za komarce
15
O izgubljenom sidru i crvenom kišobranu
16
O duhovima fotografija i srcu jazavčara
17
O prikazama u parku i lošem tajmingu
18
O sumatranskim cigarillosima, bevandi i slamnatom šeširu
19
O jednom pepelu, nevinoj gavranici i ginekološkom artu
20
O trojici zabrinutih u hladu patuljastog hrasta i stvarima koje ne prelaze preko usana
21
O dječjim imenima, zapišanim hlačama i skrivenom novčiću
22
Živjeti s nekim nije isto što i dobiti sidu
23
O anarhizmu, kešu i Velikom Bratu
24
Čuvaj se, prijatelju, plavuša u cipelama visokih potpetica, sa svežnjem krupnih novčanica u ruci
25
O nestalim upaljačima i čuvarima Crvenkapica
26
Ne tražite u Samoboru ono što se nalazi u Utrinama
27
O tome kako je završilo
28
O tome što je bilo poslije
Impresum