Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

22
ŽIVJETI S NEKIM NIJE ISTO ŠTO I DOBITI SIDU

Kančeli voli svoj posao u praonici auta. Tu nema ljudi s očima riba, nema ribljeg zadaha ni rojeva metalnozelenih muha. Samo voda i šampon. Raspršene kapi i mirišljava pjena. Čist posao. Posljednjih dana Kančeli sve češće vrti u glavi onaj razgovor s Verom. Ozlovolji se svaki put kad god se sjeti toga. Obećati Veri da će joj isporučiti glavu starog prijatelja, jebemti. Zašto je uopće pristao na takvo što? Trebao je odbiti Veru. Neka to sama sređuje s Babom.

Uostalom, mislio je Kančeli pokazujući srebrnom Citroenu (Ili je to Renault? Možda neki Korejac?) da se još malo približi, što bih to ja trebao reći Babi?

Bijesno je tukao dugim vodenim rafalima po haubi, prednjem staklu i bokovima auta, i onda pokazao vozačici da krene prema šini.

Što bih mu ja uopće mogao reći?, pustio je posljednji rafal na stražnja stakla i gledao kako auto nestaje u tunelu, šiban mlazovima vode i žutim bičevima rotirajućih valjaka.

Ta žena koja ga vozi, mislio je, vjerojatno je imala burnu mladost. Slušala je Patti Smith i Zappu. Nosila A i FUCK OFF bedževe. Noću je tulumarila, a danju spavala. A onda je bajci došao kraj. Sad je pomoćnica u nekom ministarstvu, ponosna je na svoju prirodno plavu kosu, nosi torbicu od soma i nešto kuna, fura to francusko (ili korejsko) smeće i nema petlje reći mužu da odjebe iz njenog života.

A ja bih to trebao reći Babi! Da odjebe iz Verinog života. Čuj, Baba, bio sam nekidan s Verom na kavi, da, baš na kavi, i ono, Vera ti poručuje da pokupiš prnje. Zašto? Pa valjda zato što se stvar ofucala, pojma nemam… Jebiga, Baba, tako je to…. Rizik posla… Trebao si dosad skužiti da živjeti s nekim nije isto što i dobiti sidu, pa kad to jednom popušiš, više nema pomoći… Ako mene pitaš, nemoj komplicirati… Pokupi se i odi… Iz vlastitog iskustva mogu ti reći da je najteže prvih nekoliko godina… Poslije se nekako navikneš… Poslije više ne osjećaš noževe u trbuhu.

Stjepan, osluškujući priljubljen uz vrata Magdina stana, osjećao je nešto slično oštrici noža u trbuhu. Nekakva gadna kiselina nagrizala mu je želudac. Iz Magdina stana nije dopirao nikakav šum. Mogao je čuti samo nepravilno lupanje vlastitog srca.

Tražite nekoga?

Stjepan je ustuknuo i pocrvenio. Metar od njega stajala je neka bakica s pekinezerom na lajni i Stjepan je u sebi proklinjao što nije na vrijeme čuo taj par kako se uspinje stubama.

Hm, da, rekao je Stjepan. Magdu, Magdu trebam.

A vi ste?, upitala je bakica sumnjičavo ga promatrajući.

Što da joj odgovori? Da je Magdin prijatelj? Stjepanov i Magdin odnos ne bi se baš mogao nazvati prijateljskim, zar ne? Malo je prijateljstva bilo u tim telefonskim pozivima. Držati u jednoj ruci slušalicu, a drugom održavati maloga u erekciji, to i nije neka prijateljska gesta. Bilo bi bliže istini da kaže da je on Magdin jebač, ali bakica to ne bi shvatila. Tu temu, mislio je Stjepan, ova stara davno je skinula s dnevnog reda.

Prijatelj, rekao je Stjepan. Ja sam joj prijatelj.

Hm, otpuhnula je bakica. Prijatelj? Da ste joj prijatelj, znali biste da je otišla kćeri u Samobor.

Stjepan se suzdržavao da toj divnoj gospođi s prekrasnim pekinezerom ne padne u zagrljaj i ne izljubi je.

Nije me, znate, bilo u Zagrebu neko vrijeme, rekao je.

I da joj je kćer udario auto, nastavila je bakica ne registriravši uopće Stjepanovu prozirnu laž. I to, zamislite, na pješačkom prijelazu.

Stjepan se nije mogao sjetiti kad je zadnji put čuo tako dobre vijesti.

Srećom, nije teže ozlijeđena, ali netko ipak mora biti s njom i djetetom, na muškarce se…

Krasan pas, gospođo, rekao je Stjepan i pošao niz stepenice.