Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

4
O LAŽLJIVOM OGLEDALU, BEČKIM DJEČACIMA I SESTRI IZ REDA SV. TERESE ORLOWSKE

Vera je sjedila-ležala na otomanu u dnevnoj sobi, zurila u Ikeine police ispunjene knjigama i mislila kako bi čaša iločkog traminca odlično upotpunila…

UPOTPUNILA ŠTO?

Ovu bezveznu noć, tulum koji nisam priredila, večeru koju nisam pripremila, a Baba je opet negdje zaglavio!

Zagledala se kroz prozor u noć kao da je očekivala da će Baba banuti iz tog pravca. Umjesto Babe, u sobu je uletjela leptirica, koju će ujutro zateći mrtvu na podu pokraj kreveta, pokraj police s knjigama, ispod kuhinjskog stola, ili tamo gdje već odluči skončati.

Zasad, leptirica je odletjela u kuhinju, privučena svjetiljkom iznad sudopera. Vera je ustala i pošla za njom, privučena buteljama na stalku za vino. Pa je otvorila butelju traminca, natočila si u šalicu za čaj i kružeći po stanu zastala ispred ogledala u hodniku, golemog zrcala pričvršćenog na klizna vrata ostave koja je skrivala sve one stvari kojih bi se Vera rado otarasila, samo kad bi bila sigurna da joj više neće zatrebati.

U zdravlje, podočnjaci, podigla je šalicu pred ogledalom. Nevjerojatno kako mi dobro stojite. Svaka čast. I vama, bore, također, ponosna sam na sve vas i sve vas volim. Starim, pa što, obrecnula se na ogledalo. Godine, prijatelju, nisu nikakva frka, nikakva katastrofa; dapače, one su odlična zaštita od muškaraca, ako nisi znao. Ako te baš zanima, mirna sam. Rekla bih, konačno mirna, konačno mogu odahnuti, eto kako se osjećam danas, s okruglih četrdeset.

Otpila je gutljaj vina i pomislila kako je onaj kreten Kančeli u pravu kad kaže da je vinu svejedno, da ono ima isti okus pijete li ga iz staklene vinske čaše, šalice za kavu ili plastične čaše. Onda se opet posvetila ogledalu.

Što, da zategnem lice i ofarbam kosu?, upitala je narogušeno. Goni se u pičku materinu! Ne tražim od tebe da mi lažeš, ali ne tražim ni stručne savjete. Znaš, popizdila bih da mi se muškarci opet počnu uvaljivati. Uostalom, imaš li ti i najblažeg pojma kako je to kad hoćeš negdje u miru popiti kavu i slično, a neki se kreten najprije zabulji u tebe, pa ti se onda priljepi i počne nešto srati? I tako godinama, od trenutka kad ti propupaju sise pa sve dok ti se koža na vratu ne počne borati. Znaš to. Onda ne pričaj gluposti. Konačno sam dočekala taj trenutak i sad sam sretna žena, SRETNA I MIRNA.

Odmahnula je ljutito rukom, vratila se u dnevnu sobu i sjela-legla na otoman. Vino joj više nije prijalo. Ljutila se na ogledalo, na šalicu koja je upropastila okus vina, na leptiricu koja je odlučila umrijeti baš u njezinom stanu, na Babu koji je zaboravio da joj je danas rođendan, na sve koji su zaboravili da joj je rođendan.

Dobro, nazvala ju je majka, ali to je bilo pet minuta jeze, pet minuta strijeljanja jednim te istim pitanjem: Zašto ne rodiš dijete?… Zašto ne rodiš dijete?… Zašto ne rodiš dijete? Zato što već imam dijete, mama, htjela je zavapiti Vera, koja se prema Babi odnosila nešto kao prema retardiranom djetetu. I kako da s djetetom imam dijete, htjela je reći, ali umjesto toga automatski je odgovarala: Prestara sam za to, mama… Prestara sam za to, mama… Prestara sam za to, mama…

Dobila je i mail od Dude.

„Zar je već toliko vremena prošlo? Te godine Diddley je šibao Bo’s A Lumberjack, Chuck i Jerry Lee prašili su sve u šesnaest, objavljena je Paklena naranča, Burroughs je objavio TTTE, Bukowski Run With The Hunted, Leary se zezao sa svetim gljivama, opako je brijao i Laing… Hooker i Waters jecali su svoj blues… a i ti si ZAPLAKALA svoj prvi blues… WOW koja godina!!!“

WOW, koje sranje, pomislila je Vera pročitavši poruku. Gdje li je samo spuknula sve te stvari? I o čemu ona uopće priča? Rock je davno otegao papke. Svi ti ljudi također. Valjda. Ili će to uskoro učiniti. Što je ovo, rođendanska čestitka ili čitulja? Zaplakala blues?! Svašta. U kojem vremenu živi ta žena? Kao da je otišla u Imotski, a ne u London.

I sve si je tako Vera mislila čitajući Dudinu čestitku. Čestitku stare prijateljice s kojom je barem dvaput tjedno pila kavu i ostalo, sve dok se Duda nije preselila u London. Upoznale su se na prijemnom ispitu, i to prijateljstvo je trajalo i trajalo i trajalo, kao okus onih žvaka s teve reklame. Pa čak i kad se okus izgubio, njih dvije nastavile su se posjećivati i viđati u gradu; navika žvakanja održavala je njihovo prijateljstvo u dobroj kondiciji.

Bilo je to sasvim OK vrijeme, rekla bi Vera da je anketar nekog časopisa upita o vremenu kad je upoznala Dudu. Malo studiranja ovdje, malo zabave ondje, mnogo noćiju ispred Zvečke, Blata i Kvazara. I da, puno seksa. Jako puno seksa. Nitko nije pravio problem oko jedne obične ševe, barem ne u društvu u kojem sam se ja kretala.

Ni Tom nije pravio problem od ševe. Dapače. Tom, plavokosi student anglistike čije se lice pojavljivalo u snovima mnogih djevojaka s noćne rute Zvečka-Kvazar. Upoznali su se jedne večeri ispred Kvazara, a petnaest minuta poslije uhvatio ih je murjak na klupi u šumi ispod Krležine kuće, polugole. Marš odavde, znate li vi čija je ovo kuća! Ni taj murjak nije pravio problem oko ševe. Bilo je to doba kad je komunizam omekšao, barem po pitanju seksa, ali murjak ipak nije mogao dopustiti skrnavljenje vrta hrvatskog klasika. Park Tuškanac je velik, neka pronađu neko drugo mjesto… I već se njih dvoje hvatalo u starom ljetnom kinu. Da, da, želja je bila velika, gotovo bolna, a Tom je stanovao daleko, u Trnskom, Vera s roditeljima, i nije se moglo čekati neku bolju priliku. Jebalo se odmah. Tog jutra, kose pune lišća i prašnjave odjeće, spuštali su se dolje prema Ilici, a Tom je poveo razgovor o zajedničkom životu. Rekao je da on ne može zamisliti da živi s nekim. Zašto? Zato što sam prebrz, rekao je, što ni na trenutak ne mogu zastati i razmisliti o nekom potezu, već samo tečem i tečem. Dvije godine, međutim, Tom je bio stajaćica u Verinom koritu. A onda je potekao. Držeći se dosljedno fluvijalne teorije koju je razvio tog ljetnog jutra, Tom je otekao sve do Kanade. Je li se on sjetio Verina rođendana? Možda. Možda u ovom trenutku, a sad je tamo rano poslijepodne, pokazujući da mu natoči pivo, Tom govori nekom šankeru: Znaš što, kompa, tvoj problem je što previše razmišljaš. Zato se nikad nećeš maknuti odavde, niti ćeš ikad upoznati Veru. Tko je, jebote, Vera?, pita konobar. Veri je danas rođendan, kaže Tom i podigne kriglu.

Zašto se Vera sjetila baš Toma? Od njega je najmanje ostalo. Nekoliko zajedničkih fotografija i onih bezveznih sitnica koje zaljubljeni poklanjaju jedno drugome. I njegov Conrad stiješnjen na polici između Susan Sontag i Bukowskog. Stilovi radikalne volje. Srce tame. Priče o običnom ludilu. I Vera se diže, uzima s police Srce tame i počinje čitati. Čitala je sve dok nije začula ključ u bravi.

Veru je taj zvuk istrgao iz divljeg krajolika kroz koji je prolazio Kurtz i zebnja ju je ščepala za grlo. Odložila je knjigu i napeto se zagledala prema ulaznim vratima. Trik je u ključu. Zvuk ključa u bravi, koji inače odlično uklanja razne oblike zebnje, a posebno one izazvane odsustvom bližnjih, taj isti zvuk na Veru djeluje razorno. Zamrzne je. Na zvuk ključa u bravi, Vera se sledi kao monitor zaraženog kompjutora. Zapravo, Vera o Babi i razmišlja kao o virusu programiranom da uništi njezin život. Sjebao si mi sve sisteme, Baba, kaže mu ona često. Kad je Baba negdje vani, stvari još donekle imaju smisla. Vera čita nešto, briše prašinu s polica (Kao da stanujem u srcu jebene pješčane oluje), piše bilješke za esej o književnosti prijestupa koji je davno trebala predati izdavaču, surfa po Internetu… Opusti se, razumijete, zaboravi gdje je, otpluta negdje služeći se trikovima kojima se svi služimo. I onda odjednom tras!, taj ključ u bravi. I srce joj samo preskoči i stane.

Što to čitaš?, upitao je Baba s vrata.

Vera ga je odmjeravala. U njegovom glasu večeras nije čula mukanje. Činilo joj se da mu je i hod OK. Nije falšao po vertikali, niti mu je ruka tražila oslonac. I gledao ju je ravno u oči. Ili je to traminac umrtvio Verina osjetila? U butelji je ostalo prst, dva vina.

Dobra večer, rekla je, sretan mi rođendan i tako to.

Zar opet?, rekao je Baba. Ta godina tako brzo prođe.

Vera je promatrala kako se primiče polici i traži pukotinu u redovima knjiga.

Srce tame, to čitaš, rekao je Baba.

Babi je izvrsno išlo s knjigama. Mnogo bolje nego s ljudima.

Nevjerojatno je koliko beskorisnih sposobnosti ti imaš, rekla je Vera. Gdje si dosad?

Bio sam s Kančelijem.

S tom biljkom?, posprdno se nasmiješila.

To što nema menadžerski ugovor i mastan podbradak obrastao dvodnevnom čekinjom, to još uvijek ne znači da je biljka, rekao je Baba suho.

Čuj, ne bih večeras o Kančeliju niti o ičemu sličnom, rekla je.

Prva si počela, rekao je Baba i kleknuo pokraj nje. Sretan ti rođendan, poljubio ju je.

Opet si pio, rekla je Vera nabirući nos.

Osjetila je slatkast miris piva, ali ne i oštar miris žestokog.

Malčice, rekao je Baba.

To MALČICE, koliko je to na hrvatskom?, upitala je Vera.

Računajući prstima, Baba se zaustavio na sedam prstiju.

Jebi ga, Baba, rekla je, to nije fer.

Sve je pod kontrolom, rekao je. Nego, što je u planu večeras?

Vera je procjenjivala je li mudrije dokačiti se s Babom ili pristati na njegovu malu igru.

Pa sad, rekla je odlučivši ne dizati frku, da mi je pozvonio poštar, vodoinstalater ili dimnjačar, smjesta bi ih odvukla u brlog. Ali kako si u pitanju samo ti, ništa bez odgovarajućeg poklona.

Baba se uspravio, otkopčao šlic, izvukao pimpek i nasmiješio se poput klinca iz Bečkih dječaka.

Odgovara li gospoji ovo?

Ti si kreten, Baba, rekla je gledajući bijelu svilenu mašnicu svezanu na korijenu pimpeka, znaš li da si kreten?

Baba je raširio ruke, smiješeći se kao cijeli zbor Bečkih dječaka.

U redu, pomislila je Vera, još ovaj put, ali, kunem se, Baba…

Kasnije te večeri, slušajući kako se Babino disanje usporava, Vera je gledala osvijetljene prozore zgrada pitajući se što li sad rade ljudi koji stanuju tamo? Prizori koje je Vera zamišljala posve su obični. Netko gleda televizor i rukom poseže za žele-bombonima s okusom limuna, netko okreće stranicu knjige, netko toči pivo u čašu, neki se prepiru oko izbora teve kanala, neki žučno komentiraju politiku vlade, neki pregledavaju stare albume i smijući se povezuju fotografije s događajima, neki se samo fukaju…

Prizor koji se odvijao iza onog prozora na devetom katu nebodera, tik uz prozor Kančelijeve pećine, nije se, međutim, večeras probio među prvih deset prizora koje je Vera zamislila prije nego što je zaspala. Tamo se Stjepan (da je imao vizitku, na njoj bi onim kitnjastim slovima pisalo: UMIROVLJENI MORNAR I BAUŠTELAC), stisnutih usana, raširenih ruku, dlanova okrenutih prema podu, vrtio oko svoje osi. Na prozorskoj dasci sjedio je mačak sjajne, crne dlake, snažnog tijela, razbijačke glave, i s neskrivenim zanimanjem gledao žilavog starca u kratkim gaćama kako se okreće tu poput nekog zvrka i mislio si kakav mu je sad to štos. Stjepan, naravno, nije nikad čuo za hurije, duhove zvijezda i nebesko okretanje derviša, pa ipak je izvodio nešto slično derviškom plesu.

Otkako je prošlog tjedna pronašao brošuru o ritualima tibetanskih redovnika, Stjepanov se penzionerski život podigao na višu razinu. Raskupusanu brošuru, punu fleka od kave i masti, Stjepan je prihvatio kao dar sudbine. Sudbina je rijetko kad bila darežljiva prema njemu. Jednom petica na lotu (taj put imalo ju je pola igrača), neki sitniš na ekspresnim lutrijama, gajba piva na novogodišnjoj tomboli šezdeset i neke… Pa je prije nekoliko godina na tramvajskoj stanici pronašao krmeljavo crno mače koje je u međuvremenu izraslo u Čombea, zvijer od koje zaziru svi mačci u kvartu i dobar dio pasa… Stjepan nikad nije ugledao izgubljen novčić na pločniku, nikad sjeo za stol na kojem je netko ostavio upaljač ili kutiju cigareta. Ali je zato izgubio na tone upaljača i sličnih stvari. Stjepan nije mnogo žalio za tim stvarima. Bio je praktičan čovjek i nije se previše osvrtao za onim što je bilo. Prošlost je, mislio je, nešto što se ne može promijeniti, a samo kreteni troše vrijeme na stvari koje se ne mogu promijeniti. Stjepan je samo grabio naprijed, bez suvišne prtljage. Život je proveo na palubama trgovačkih brodova i na građevinskim skelama između Münchena i Frankfurta. Nije bio religiozan, niti je vjerovao u zakone, politiku, ljubav, a posebno ne u brak. Smatrao je glupim da se mornari žene (Svaka budala može se oženiti i zbrisati na brod.), a tu naviku zadržao je i kasnije, kad je počeo raditi na građevinama. Ljudima poput Stjepana malo što bude poklonjeno, takvi se moraju izboriti i za osmijeh prostitutke, i zato je brošuru, koja je ležala na pločniku pod njegovim nogama, Stjepan protumačio kao ZNAK. Kakav točno, to još nije znao, ali vrijedilo je pokušati.

Pročitao je brošuru, proučio crteže vježbi, i sad izvodi prvi ritual, vrti se oko svoje osi sve dok ga blagi udar vrtoglavice ne upozori da je potraga za mladenačkom vibrom sasvim u redu, ali da, opet, ne treba pretjerivati. Ako ćemo pravo, Stjepan ne očekuje neko čudo. Čuda se, uostalom, redovito događaju drugima, a on je o njima samo čitao u novinama ili Starom zavjetu i sličnim knjigama. Ne vjeruje, dakle, da će izvodeći sve te vježbe uskočiti u mladost, kao što je nedavno uskočio u sedmo desetljeće, ali to mu nije osobito važno. Jaka stvar, ta mladost. Uopće ne bi želio još jednom proći kroz to. Na mladost gleda kao na one vrlo, vrlo uske traperice. To je nešto, mislio je radeći tibetansku verziju trbušnjaka, u čemu se zapravo ne osjećaš nimalo udobno, nešto što te stišće i žulja ti nabreklog Stojka, i ti jedva čekaš da se riješiš toga i počneš hodati bez nelagode, oslobođenog Stojka.

Još ćemo se mi boriti u mnogim bitkama, jel tako generale, kaže naglas Stjepan i pritom se ne obraća ni sebi, niti mačku.

I osjeti kako mu se sugovornik budi i rasteže i Stjepan zabrza do telefona, nazove i kaže bok, Štef je, dolazi. A ženski glas s druge strane kaže nemrem, uvalili su mi unuku na čuvanje. A Stjepan kaže kaj ću sad? A ženski glas kaže ne znam. A Stjepan kaže ajoj. A ženski glas ne kaže ništa. A Stjepan spusti slušalicu, ubaci kasetu u video, i na ekranu bljesne tijelo neke sestre iz reda Sv. Terese Orlowske.

A kaj ti gledaš, veli Stjepan mačku. Briga tebe, ti si ga sam možeš polizati.