Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

28
O TOME ŠTO JE BILO POSLIJE

Ovo je priča sa sretnim svršetkom. Kako je rekao B. C., biti tužan prelagano je, preglupo, preudobno, nije lukavo i uvijek je na dohvat.

Baba više ne pati od straha od povratka kući. Pripitomio se u onoj garsonjeri u Medulićevoj, piše neke svoje stvari, mota se po mehaničarskoj radionici, uči popravljati automobilske motore, predvečer iznese stolac u dvorište, sjedi tamo, puši, razmišlja o životu s Verom i raznim drugim stvarima i misli kako je davno to bilo. Počinje shvaćati kako je zapravo glupo živjeti sam. Neki dan je morao moliti konobara da mu ukapa tripostotni hidrogen u začepljeno uho. I koliko je samo znoja prolio dok nije sredio onaj gadan prišt na leđima. I što li ga sve još čeka, koliko tih blesavih situacija koje mu prije uopće nisu padale na pamet. Bude ujutro gore na tržnici Dolac, sjedi u jednom od onih kafića, pije kavu, promatra ljude i zapisuje nešto u bilježnicu. Još nije otišao do Vere po svoje stvari. Ima vremena, misli on, ljeto će još dugo trajati. Dotle će se već nešto dogoditi, ili se neće dogoditi. Kad razmišlja o cugi, a bude to često, vrlo često, kaže si: Sutra, čovječe, urokaj se sutra, mjesec je danas u prvoj četvrti, a to je loš znak… I sve takve stvari si govori. Često u gradu naleti na Verinu majku. Odu tada na kavu, popričaju o vremenu, o poskupljenju ovoga i onoga, i takvim stvarima. I svaki put ona ga upita zašto su se Vera i on rastali, a on svaki put kaže: Važno je da smo živi i zdravi. Jako mi je žao zbog vas dvoje, kaže onda ona. I meni, gospođo, i meni, kaže on.

Vera je mislila, kad Baba ode, past će s nje sva ona težina. Samo će se ujutro probuditi ispavana, protegnuti se i protrljati oči, i opet će početi stvari doživljavati prvi put. I bila je u pravu. Okus kave bio je nov u detaljima, nekakvo bockanje u nepcu kakvo još nije doživjela. Pa bi u player stavila Björk i čula anđeosko-paklene zvukove, čitavu skalu zvukova koje, inače, samo određene droge učine čujnima. Ili bi na tržnici kupila patlidžan, spohala ga i jedući čitala B.C.-ovu Transsibirsku prozu, zamislivši se svaki put kad bi Jeanne upitala: “Blaise, reci mi, jesmo li jako daleko od Montmartrea?”. Ipak, još uvijek je prođu srsi kad noću čuje tresak vrata lifta. Sva se pretvori u uho tih nekoliko trenutaka, bez daha osluškuje korake na hodniku, i kako samo odahne kad se koraci zaustave pred nekim drugim vratima, a ključ sklizne u neku drugu bravu.

Suzi joj se konačno javila na telefon. Žao mi je što sam se petljala u tvoj život, rekla joj je Vera. A Suzi je samo šutjela s druge strane linije. I Vera je spustila slušalicu promrmljavši: Mala, bešćutna kučko, daleko ćeš dogurati. Sanjala je jednom Toma. Sanjala ga je proćelavog, s onim borama oko očiju i pivskim trbuščićem. Susreli su se na Cvjetnom trgu, kakav je nekad bio, točno pokraj one stare pumpe za vodu. Stajali su tamo i gledali se. Nisu bili iznenađeni, niti su ushićeno kričali zbog ponovnog susreta. Nikakvog spektakla nije tu bilo. Bili su samo malčice ošamućeni… Kao da budni nastavljaju san… Mirni i usporeni kao pušači marihuane. I dalje mailaju jedno drugome, jer je Internet brži od pošte i jeftiniji od psihijatra.

Kančeli se zaposlio kao konobar u Asterixu. Vrlo brzo se navikao biti s pogrešne strane šanka. Malo se teže navikava na električni štednjak, telefon, televizor i sve te bučne stvari u stanu. Plus sav onaj namještaj. Dolazim samo u paketu s tim stvarima, rekla mu je Elza. I Kančeli nije imao izbora. To jest, imao ga je, ali to se baš i ne bi moglo nazvati nekim izborom. Ponekad osjeti kako mu te stvari u stanu kojima je okružen kradu zrak, počne se gušiti. Tada uzme kampersko kuhalo, iziđe na lođu, skuha čaj, i onda on i Elza sjede tamo, piju čaj i pričaju o budućnosti. Nisu to neki veliki planovi, to o čemu oni tada pričaju. Pričaju o tome što će sutra kuhati za ručak, koji će film otići pogledati, i hoće li u nedjelju na Sljeme ili na Japetić. Baba ih posjećuje barem jednom tjedno. Sjednu tako u dnevni boravak, pozovu i Stjepana, i Baba im onda čita svoje priče. Poslije to komentiraju, a Baba sasvim solidno podnosi brojne kritičke primjedbe. Jednom ga je Kančeli upitao želi li da sljedeći put pozovu i Veru. Baba se zagledao u neku točku na zidu. Ti, dakle, misliš, rekao je nakon nekog vremena, da je moguće skinuti se s cuge tako da nastaviš piti. Ne, ali to ne znači da ne smijem gledati boce, rekao je Kančeli. Ne znači, rekao je Baba, ali ti zaboravljaš da ljudi nisu jebene boce.

Stjepan je dao svoj broj telefona Magdi. Dao joj ga je još one večeri kad se vratio iz Samobora. Bila je to najava bitnih promjena u njihovoj vezi, ali je Magdi svejedno dugo trebalo da se navikne na sljedeću situaciju:

Bok, Magda, Štef je.

Evo me, dolazim.

Ne, Magda, zovem da te upitam hoćeš li sa mnom na kolače. Baš mi se nešto jedu bohem kocke.

S druge strane, Magda uopće ne misli da je duhovito to što joj Stjepan, kad ga ona nazove zbog nečeg, zna reći:

Oprosti, Magda, ali mali mi je danas nešto depresivan. Može sutra?

Ili neku sličnu prostotu.

A cure u videoteci neko su vrijeme bile zabrinute zbog toga što je Stjepan prestao uzimati porniće.

Šteta što mu se više ne diže, a tako je simpa starčić, mislile su.

Kasnije su prestale misliti na to.

Robi je odselio od roditelja. Iznajmio je stan u Dubravi, i počeo živjeti od knjižare. Majci, koja je uporno opsjedala knjižaru i nagovarala ga da se vrati kući, Robi je strpljivo ponavljao: Ta kuća nije moj dom.

Suzi je nastavila konzumirati mladost. Malo ju je pekla savjest zbog načina na koji je otkantala Veru, ali čisto malo, jer je osjećala da joj Vera neće previše zamjeriti zbog bezosjećajnosti. Suosjećanje, to se uči, to dolazi s godinama, zar ne? Dobila je ulogu u pilot epizodi neke serije. Scenarij je bio bezvezan, ali to je nije smetalo. Mislila je: Dajte mi bilo što, telefonski imenik, i ja ću to odigrati punom snagom.

A Čombe je i dalje živio na relaciji Stjepan-Kančeli. Njih dvojicu to nije smetalo. Nije ni njega.