Izlaz Zagreb jug | Edo Popović

14
O PIRSINGU BOJE ULTRAMARINA I O TOME ŠTO JE UBIO OTROV ZA KOMARCE

Robi je morao nekome pokazati Suzi. Pohvaliti se. Kako se ono kaže, nije gušt fukati, a da pritom nitko ne zna da fukaš. Dobro, Robi se nije fukao sa Suzi, ali nema veze. Morao ju je nekome pokazati.

Ispočetka se nije nadao bog zna čemu. Nije se uopće usudio nadati se ičemu, onako zaozbiljno. Čak ni kad ga je neki dan pozvala k sebi doma. Mislio je, samo je ljubazna prema njemu, jer ju je spasio od onog tipa. Ali sad, kad mu je već treći put došla u knjižaru, Isuse, takva jedna cura, glumica, povrh svega pametna i sve to, sad je konačno shvatio da je u igri i gorio je od želje da je pokaže nekome. Prijateljima. Robi baš i nije imao puno prijatelja. A ljudi koje je smatrao prijateljima, nisu bili u gradu. Svi su negdje na moru, razbacani kud koji. I on će za koji dan zatvoriti knjižaru i pravac Krk. On i Suzi, Isuse, koja će to slika biti. Već je vidio tu scenu, on i Suzi u sumrak ispijaju koktel na terasi vile njegovih roditelja u Baškoj… I scena se tu prekida. Majka, sinulo mu je. Što će reći majka? Sigurno neće odobriti to što je doveo Suzi. Robi se pokunjio. Suzi je, ono, previše otvorena za mamin ukus, mislio je, previše izravna. Njegova majka očekuje da se on smiri s nekom, ne toliko osobom, koliko prilikom iz dobre obitelji. Glumica, zanimljivo, reći će njegova majka. A što su vam roditelji?, pitat će odmah. Čime se bave? Gdje imate kuću u Zagrebu? Robi je ustravljen otklonio te slike. I dok je sa Suzi izlazio iz knjižare sinulo mu je: Kančeli! Pokazat će je Kančeliju. On je u Zagrebu. Smjesta će sjesti u auto i otići do Kančelija.

Kančeli se obradovao kad ih je ugledao na vratima. Začuvši kucanje, očekivao je Stjepana i još jednu raspravu o G točkama, a ugledao je lijepu crnku, šest orošenih limenki piva od pola litre i Robija. Nije loše, kad se sve skupa zbroji i oduzme.

Mora da je neka gadna greška u pitanju, pomislio je puštajući ih u stan, čim jedna ovakva cura hoda okolo s Robijem. A on je sijao. Pravi jebeni komet. Ušao je unutra paunski, tegleći za sobom tone svoje svjetleće sreće.

Ti si mu neka sestrična?, upitao je Kančeli crnku, a ona je samo mačjim korakom odšetala do prozora i počela milovati lišće konoplje.

Nije li ovo protuzakonito?, upitala je gledajući ga ispod oka.

Sve što je zabavno, ili je protuzakonito, ili nezdravo, rekao je.

Ili oboje.

Tako je. Vidim da ćemo se nas dvoje brzo skompati.

Robi se pravio da ne obraća pažnju na njih. Sjeo je na dvosjed i otvorio pivo.

Kao što vidiš, Kančeli je pokazao na Robija, ovdje nema struje niti ikakve druge gnjavaže, pa se odmah prelazi na bitno, to jest na pivo.

Kakve gnjavaže?, upitala je.

Pa, televizor, muzička linija i te stvari, rekao je. To ubija zabavu.

Nismo došli zbog zabave, rekla je.

Niste? A zašto ste onda došli?

Pojma nemam, slegnula je ramenima. Onako, bez veze.

Pošteno. Hoćeš probati moju ljetošnju berbu?

Šutke je kimnula i Kančeli je s lođe donio tacnu punu osušenih vrhova.

Ovo će te katapultirati u srce Mliječne staze, rekao je puneći veliku glinenu lulu.

I nije ti bed bez televizije?

Ne.

Ne fali ti ništa, filmovi, sport…

Ne.

Baš ništa?

Možda snooker na Eurosportu.

Snooker?

Da. Volio sam gledati kako igraju. To me je smirivalo.

U kojem pravcu je Maroko?

Maroko?

Da.

Tamo negdje, mislim. Što će ti Maroko?

Htjela bih otići tamo čuti one bubnjare.

Bubnjare?

Bubnjare, muzičare. Čuo si za Jajouka muzičare?

Ne sjećam se da sam čuo.

Ne sjećaš se da si čuo?

Svašta sam ja zaboravio.

Ne kužim.

Cuga, black-out i to.

Aha. I meni zna faliti koji sat.

A ja se, vidiš, s tugom sjećam godina koje mi fale.

To je u redu.

Poslije ćemo u Maroko.

Može.

Pronaći te tvoje muzičare.

Pušili su treću lulu kad je u sobu uskočio Čombe. Suzi i Robi sjedili su na dvosjedu od trske, a Kančeli je sjedio na podu leđima oslonjen na dvosjed i potezao iz lule. Bili su već zmajski naduvani.

Dođi, prijatelju, pozvao je Kančeli mačka k sebi, a ovaj se samo prošetao po njemu i ugnijezdio se u Suzinom krilu.

Suzi je sanjivo gladila mačka i gledala kako iznad tržnice zaokreće avion koji je zaprašivao komarce.

Ja imam anđeosku pičku, rekla je iznebuha, ne obraćajući se nikome posebno.

Je li?, rekao je Robi. A kakva je to pička, ta anđeoska pička?

O, pa ona pretvara ljude u anđele, kaže Suzi.

Čuješ li ovo, Kančeli?, kaže Robi.

A Kančeli ne čuje ništa. Sjedi na podu u oblaku dima i smiješi se.

Vidi ovo, kaže Suzi.

Odmakne malo Čombea i zadigne majicu. Robi ugleda pirsing na pupku, sićušnu kuglicu boje ultramarina.

Vidiš li ovo, Kančeli?, kaže Robi.

A Kančeli ne vidi ništa. Sjedi u oblaku dima i poteže iz lule.

A da tek vidiš moje tange, kaže Suzi.

A Robi ne kaže ništa, samo posegne za lulom, i Kančeli mu je predaje bez otpora, na licu mu izraz kineskog hrčka koji je upravo svršio. S niskog stolića od trske Suzi dohvati limenku piva i zavali se natrag u dvosjed. Čombe se nije ništa bunio, jer je Suzi drugom rukom i dalje nježno klizila po njegovom tijelu. Onda je Suzi nabrala nos. Osjetila je snažan miris otrova za komarce. To ju je malo ozlovoljilo.

Fakat, zašto smo došli ovamo?, upitala se. Da me pokaže svom frendu? Da me zajednički pregledaju, prepipaju i donesu nekakav zaključak, nekakvu ocjenu, što li?

Vidio sam neki dan Babu, rekao je Robi.

Znam, rekao je Kančeli.

Kako znaš?

Rekao mi je.

Što ti je rekao?

Tko?

Baba.

Ah, Baba. Znaš njega, uvijek nešto priča. Rekao je da se netko nasukao negdje, pojma nemam, i onda se pojavila murja i …

Zašutio je, prikovan za rub dvosjeda.

Ne znam je li to od ove trave, dumala je Suzi, ali baš mi se nešto ševi. Ono, da se valjam u ljubavi ko svinja. Samo kako ću, gledala je odvaljenog Robija, išta započeti s njim? A ovaj tip, pogledala je Kančelija, ne znam… Kančeli, kakvo je to ime? Digićko?

Pokaži nam te svoje gaće, rekao je Kančeli naglo izronivši iz obamrlosti.

Da, Robi je uperio držak lule u Suzi, pokaži nam ih.

Neću, rekla je Suzi skupivši instinktivno noge, a mačak je otvorio oči i upitao se što se to događa.

Seljačo, rekao je Kančeli. Misliš ako si navukla Palmersove tange…

Skinyjeve, rekla je Suzi hladno, nosim skinice, palmersice su za babe i konzervativne političarke.

Pa što, što fali palačinkama?, rekao je Kančeli kojeg je marihuana fleš u tom trenutku otfurao tko zna gdje (a u međuvremenu je i ogladnio).

Suzi se naglo opustila i nasmijala. Bodljikava žica kojom se maloprije ogradila od tipa čudnog imena, pretvorila se u svilu.

Daj, popij si malo, pružila je limenku Kančeliju.

On je odbio pivo, ali se ugurao na dvosjed između Suzi i Robija. Čombeu je to bilo previše. Nevoljko je skliznuo iz Suzina krila i odšetao u kuhinju.

Da vidimo, što tu piše, uzeo je Kančeli Suzinu ruku i palcem joj prešao po dlanu.

Nije se opirala, samo su je, kad je Kančeli počeo govoriti, prošle srsi.

O, pa mi ovdje imamo strijelca, počeo je Kančeli, curu kojoj ni jedan cilj nije previsok i koja je spremna letjeti do zvijezda i još dalje.

Suzi se naježila.

U PIČKU MATERINU, OTKUD ZNA DA SAM STRIJELAC?

I vidim, nastavio je Kančeli, vidim stotinu tvojih lica… Tvojih, a ipak različitih, kužiš? Pretvaraš se, voliš se mijenjati… Zametati tragove… Jednom si prodavačica cipela, drugi put plesačica u noćnom klubu, zatim… Glumica, ti si glumica i vjeruješ da ćeš…

Suzi je panično iščupala svoju šaku iz Kančelijeve.

KOJI JE OVO KURAC?

Potrefio sam, ha?, upitao je Kančeli.

Suzi ga je s nevjericom gledala. Je, potrefio je, kreten. Suzi je često sanjarila o ulozi, nekoj sporednoj ulozi, ništa posebno, u (ne obavezno) američkom filmu. Pa što, ako je cura koja je do jučer prodavala novine po zagrebačkim raskrižjima danas najtraženiji svjetski fotomodel, zašto ona, Suzi, studentica druge godine glume, ne bi sutra dobila nekakvu ulogicu u nekom američkom filmu? Svaki dan Suzi je počinjala jednom te istom molitvom: Pet minuta, treba mi samo pet minuta i nekoliko dobrih replika i otvorit će mi se vrata neba. Ne bi bilo zgorega da u jednoj njezinoj sceni bude Brad Pitt, da Suzi ima s kime razmijeniti magiju i kemiju. (Brad Pitt, primajući Oscara za glavnu mušku ulogu: „Bilo bi nepravedno da ovdje ne spomenem briljantnu Suzi, koja je čudesnom glumom i energijom nadahnula cijelu ekipu, a posebno mene, i čija minijatura u ovom filmu zrači snagom atomske centrale i, pošteno govoreći, daje ton cijelom filmu. Hvala, Suzi, gdje god da si, volim te, volim te“. Kamera zumira Jennifer Aniston u publici. Ona se glupavo cereka.) Pet minuta, mantrala je Suzi, samo pišljivih pet minuta i dobit ćete ono što je Marylin mogla postati da je bila pametnija i da se jebala s normalnim ljudima, a ne s predsjednikom države.

Ni Kančeli, s druge strane, nije bio bez želja, ali njegove želje bile su obrasle godinama i iskustvom koje je govorilo da se sudbina jako dobro zajebava s ljudima, a da sa željama stvar stoji otprilike ovako: što su skromnije, to je razočaranje manje. Zato su njegove želje bile lišene glamura i pretencioznosti, bile su usredotočene na blisku budućnost, onu koja se mjerila minutama, najviše satima. Trenutačno je želio prasnuti Suzi. I mislio je da zna put do nje.

Kako si znao?, upitala ga je Suzi kad se malčice sabrala.

Nisam znao, rekao je Kančeli, bez veze sam bubnuo.

Sereš?, rekla je.

Odmahnuo je glavom i pripalio cigaretu koncertno raspoloženim upaljačem.

Fora je, ha?

Robi, rekla je Suzi ne registriravši da sad tu neki upaljač svira Für Elise, sigurno ti je on rekao da sam na glumi.

Nije Robi ništa rekao, rastegao je Robi i potegnuo iz lule. Nije Robi izdajica.

Hoćeš da ti pogledam budućnost?, upitao je Kančeli.

Nema šanse, rekla je Suzi stresavši se.

Imaš pravo, rekao je Kančeli, nećemo o tome, jer će sve što čuješ biti samo bulažnjenje stare, mrzovoljne, naduvane budale, što ja, da se razumijemo, i jesam.

Suzi je bio potreban time-out. Što se to ovdje događa? Kakav je ovo tip, ovaj Kančeli?

Da skuhamo kavu, predložila je.

Ostao sam bez plina, pokazao je prema kamperskom kuhalu u kutu sobe. A da ti se malo uvaljujem?

Kako hoćeš, rekla je.

Ja ti nisam bog zna što, počeo je Kančeli. Star sam i sjeban… Imam pakao u stanu, kao što vidiš, i pakao u glavi… Nemam nikakvih ambicija, nemam stalni posao, nemam love niti sam potencijalni bogati nasljednik… Nemam, dakle, ništa za što se čovjek može pošteno uhvatiti. I tu je kvaka.

Da, tu je kvaka, javio se kao jeka Robi.

Ženama u tvojim godinama, nastavio je Kančeli, najčešće se kod muškaraca sviđa sve ono što će kasnije prezreti… I čega će se iskreno gnušati… A ja sam ti pun takvih stvari… Preživljavam od danas do sutra, nikakvih planova, nikakve rezervne budućnosti, ne štekam emocije u čarape… Znaš već, ja sam ti sve ono što tvoji starci nisu. I tu je moja šansa… To što si dovoljno mlada i što nema nikakve šanse da se udaš za mene.

O čemu ti briješ?, upitala je Suzi.

Kakva je to anđeoska tanga?, upitao je Robi skliznuvši s dvosjeda na pod.

Sve što sam dosad rekao, Kančelija je stresao još jedan fleš, uključujući moje sadašnje stanje i buduće plakate s tvojim licem ispred kina Zagreb, kao i činjenicu da je to pravi lapis lazuli, upro je prstom u Suzin pirsing na pupku, sve to, dakako, ne znači da me ne možeš povaliti.

Tako je, rekao je Robi.

Znam da te to sad muči, nemoj misliti da ne znam. To što ću ja večeras čitati uz svjetlost petrolejke, kuži ovu poeziju, i što će se leptirice rojiti iznad nje i prljiti na njoj krila, to još uvijek ne znači da ti sad ne misliš: u pizdu materinu, zašto ne, ako to ne učinim sada tko zna, možda ću se cijelog života kajati, možda ću cijeli život misliti da sam propustila nešto fantastično, sjajno i nenadjebivo. A kako ti nisi guska koja će si dopustiti da kasnije i jednu jedincatu sekundu razmišlja o frajerima poput mene, ti ćeš me sad povaliti i riješiti tu dilemu, zar ne?

Suzi nije ništa rekla. Opet ju je uhvatila mrzovolja. Ta domaća trava definitivno fura na bed. Zakucava u pod. A ovaj stari ziher nikad nije čuo za bonkase. Dinosaur, eto što je on. I Kančeli joj opet nije bio simpatičan. Ni Robi joj se više nije činio zanimljivim. Suzi se mrštila. Nabrala je nos i njušila zrak. Sve je jače mirisalo na otrov za komarce. U zraku više nije bilo mirisa trave ni mirisa seksa. Otrov za komarce ubio je sve. Sjedila je tamo ukočeno i čekala da se Robi pokrene.

Ništa strašno, pomislio je Kančeli, samo još jedno glupo poslijepodne, ni prvo ni posljednje u mom životu.

Zurio je u prazno i čekao da njih dvoje odu.