Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

DJEVOJKA OD ZEMLJE

Stao sam na rub mjedene ograde kinderbeta.
Još straha, još omame, tepala m i je zemljana djevojka.
Kada govori kao da me oplahuje sam Božji dah.
Ona je, pomislih, anđeo moga duhanskog delirija.
A sjećam se kako sam je nekoć, prije ove lijepe
Polagane smrti, zašivao u džepove i pospremao
U celofanske fascikle. Godine su prolazile u toj muci.
Navikao sam na njezine zemljane ruke, oči i tijelo.
Sadio sam meko bilje po njoj. Nije uspijevalo, nije se primalo.
S godinama je došla naša zajednička životinja.
Nju smo nježno tetošili. Kako je rasla mi smo se zbližavali.
Sada, u ovoj sobi od najcrnjeg užasa, ona i ja smo
Kao dvije ogromne kornjače spori, uporni, tihi, zatvoreni
Svatko u svoju rajsku žalost.
I prvi put osim nas tu nema nikoga.