Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

LOPTA

* * *

Lopta je bure i pila smisla, kao bijela kava, cigareta ili utakmica nogometne reprezentacije na TV-u. U trenutku koji odlučuje o životu i smrti lopta uvijek ima prednost.

Ona zabija gol i milijune srca. Samoća i nespokoj igrača se zaboravljaju.

* * *

Lopta leti zrakom i ne vidi igrače što su prikovani za zemlju. Golman je kraj loptina svemira, lopta je golmanova bolest. Uzalud je očekivati prepletanje. Lopta uvijek pogađa, golman uvijek obrani.

* * *

Strast golmana u meni dugo nije jenjavala. Uvijek sam bio spreman skočiti za loptom što leti put kuta i mreže. Nedavno sam primio svoj pacerski gol. Bo je opalio punm snagom. Lopta je pogodila prečku, pa se obrušila k mreži. Kakva glupa nezgoda, pomislio sam. Kraj se neumitno bližio, a do izjednačenja nije dilazilo. Gubitak je neizbježan.

* * *

Između vratnica stojim sam i ozbiljan kao između sina i žene. Lopta leti zrakom, guta čisti kisik. Golman je isposnik, svetac i mučenik. Moje seljačko porijeklo, ideološka stega, socijalni status, smežurana Božja ruka što me gladi po kosi, moja obitelj na dlanu travnjaka ušutkana. Lopta probija mreže, stadionske ograde i sfere. Divlje leti put svemira. Nema tog golmana koji bi je zaustavio. To je njegovo beznađe.