Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

POVIJEST

Najprije sam legao potrbuške na piljevinu.
Bilo je kasno ljeto, prohladno i uznemirujuće.
Užegle misli vezao sam za noge roda.
One su letjele preko strašnih crnih oranica.
Onda sam se ušutio.
Svi su mislili otkud meni taj vragolasti izgled.
Odbijao sam govoriti o tome.
Moju je tajnu obavijala teška nelagoda.
Uštirkano plavo nebo probudilo se u meni.
Bog je žvakao kožu s klimavih ramena.
Imao sam nekoliko prilika za iskupljenje.
Ali se nisam iskupio.

Potom sam zakoraknuo prema oblacima.
Divna magličasta voda prskala me po upalim obrazima.
Škare su rezale popola.
Nisam krvario.
Ubirao sam plodove osamljenosti.

Katran se u meni skrutnuo.
Između očiju mi narasla duboka bora.
Palio sam jednu za drugom i buljio u prazno.
Susjedi su dolazili, odlazili.
Žena se smilovala.
Sin nije navraćao.

Dugi dani buncanja.
Jedan kao i drugi nepregledni.
Svevišnji nema riječi utjehe.
Njegove se galaktičke brade zapliću o ruže makramea.
TV razbija monotoniju straha.
Imao sam cijeli život za neispunjene snove.
Ostalo je samo srkanje pjene.