Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

SJENOVITA PROSJEKA

Živim od dozivanja medovine.
Djetinjstvo je usrana guzica. Iz krave
Mlijeko teče kao da je smrt blizu
Kao da otac ima nešto u ruci čega
Se ne mogu sjetiti premda sve moje
Misli putuju u tom pravcu.
Lopovska neman bičuje mozak
Na štaglju netko šuška sijenom
To majka kolje moga brata
Jer je velikog slona nabio u rogove
Srndaća, jer se nije pričestio
Krvlju kokoške i piljevinom.
Ali što proljeće u sjenovitoj prosjeki
Može imati od jezika koji
Odustaje od svoje tjelesine
Crvljive mlake i nemoćne
Tko može nekome ureći
Pola ljetine i ne platiti cijenu
Skraćene bokerice
Tko me tješi dok
U sjeni cvijeta napunjen
Zapjenjenim riječima
Iščekujem viziju Boga
Debele svinje koja me plaši.
To ne hodam ja kroz prosjeke
Šume i ne pada po meni hladna sjena.