Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

POSLJEDNJE OBRAĆANJE

Bože, zašto si mi spalio šumu
U kojoj sam posadio svoga sina jedinca
Kao hrast da raste, kao bor, kao smreka
Kao bukva, kao grab?
Njegove su oči još uvijek zlatna jezera
Bistro i plavo nebo u njima se nevino meškolji.
Bože, zašto si mi spalio šumu
U kojoj sam posadio svoga jedinca
Kao što sam po njivama Europe
Sadio tvrdo duhansko sjeme?
Bio sam mlad, vitak i brz.
Ponosio sam se drekom uspaljena motora
Mahao sam bijelom maramicom
Da me se vidi izdaleka kako dolazim.
Bože, tvoje su mrljave objave
Pale u suhu travu moga krvotoka
I zapalile veliki požar u šumi moga sina.
Moja će osveta biti šutnja.
Sve svoje misli predat ću pepelu
Zemlji i sinu. Neka se njegov gnjev,
Njegova orgazmična neplodnost sruči na tebe.
Bože, bojiš li se mraka koji će te progutati?
Sin moj u šumi hrastova zakopat će tvoju
Ogromnu gnjilu tjelesinu i zauvijek odrasti.