Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

RASPADANJE

Izašao sam na ulicu. Sasvim nenadano ispred mene
Tijelo se raspalo u milijun milijardi sićušnih
Ljigavih loptica straha. Zapravo moje se mršavo tijelo
Nije uspjelo oporaviti od čistoće nadolazeće vode
Što je u tišini nanosila debele naslage Božje volje
I sličnih tričarija za koje sam se sasvim nemotivirano
Stao zanimati. Ispovijedao sam najsvetiju vjeru
Histerije, agonije i bijesa, živio sam napola izvan sebe
Napola izvan svijeta i mislio sam kako će teška
Zemlja riješiti svaku nedoumicu. Otkrilio sam vrata
Svoje sobe i pozvao ženu da mi donese hladan
Čaj od lipe. Bilo je užasno teško rastati se.
Rastvoriti se po sredini.