Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

UTEZI BIJELOG JEDNOROGA

Znao sam devetsto tisuća
Dobrih načina da ga ubijem.
Iznad oblaka završavala je Božja
Misa, smrkavalo se i bijeli
Utezi pritiskali su prsa.
Imao sam jasan pogled.
Kroz durbin se vidio njegov
Rog blještav kao kap morfija
Što zaposjeda venu.
Ali bio sam smeten mirnoćom
Mišića i slobodom kamenjara
Po kojem se propinjao.
Tada je, u tom trenutku mladosti
Meso začelo borbu
S trostrukim neprijateljem materije.
U analizama sociologa smrti
Roditelji bijelog jednoroga
Pasli su istu kost
S koje je pobuna tijela
Krenula u svoj nezaustavljivi marš.
Meni se činilo
Kako nebo pada prema ravnici
Odnoseći sa sobom
Nijeme trube apokalipse.
Patetično i mlako
Turobno i traljavo. Ipak
Bio sam prilično zadovoljan.