Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

UČENJE

Najprije sam sina naučio piliti granje. One visoke
Nije mogao dokučiti pa sam ga dizao na rukama.
Onda je došla zima. Nije znao čitati. Sjeli smo za
Stol prepun mrtvačkih svijeća i luka i učili smo slova.
Kada je bilo gotovo sin je počeo gutati debele romane
A one tanje nije htio ni pogledati. Tek kasnije došle
Su na red djevojke. Tada mi više nije bilo stalo.
On se doduše trudio. Jeo je žirovinu, žbuku i žuljeve
S mojih nogu, ali nije pomoglo. Ostao je mali stakleni
Čvarak s ruba vitrine. Čitav život nismo progovorili ni riječi.
Nikada mu nisam stavio ruku na rame i rekao idemo
Ubiti medvjeda ili vepra. Sin moj je zavrijedio prezir
I ja sam mu ga zakucao u čelo. Jednog je ljetnog
Popodneva kada su moje duhanske magle osvojile
Našu dnevnu sobu, kada je netko zapucao odlučujući
Jedanaesterac, kada je žena proplakala zbog životinje
Što se otrgnula s lanca, moj sin odlučio čitati samo
tanke knjige. A poslije, poslije se nije ništa događalo.
Dani su se redali jedan za drugim.
Sin je svoje kestenjaste oči ostavljao
Na šiljcima polumračnih soba kuće. Crninu nije
Skidao ni kada je teško padala na ramena. Učenje je
Odavno bilo završeno. Disao sam teško i polako.
Razvijao sam smisao za uzgoj sobnog bilja.