Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

NJEŽNOST

Na grudi kao maloga bespomoćnog psa
Privio sam prve ubode što su zacementirali
Mozak i revnom nježnošću straha navalili
Gristi me, gristi me, gristi me dok ne poludim.
Svijao sam se pod naletima nebeske gluhonijemosti
Ekran televizora bljeskao je poput naranče
U mraku sobe vidjela se još samo prošlost
Zgurena čahura metka što se smješkao.
Zavidno neosjetljiv na ceremonijske trube
Prdio sam kao kod kuće potiho, sočno, ranjivo.
Bijele sestre milosrdnice, bijele velike oči Isusa
Bijeli minohod raspamećenosti i bijeli bjelcati
Zabijeljeni oblaci bjeloočnica pamtili su:
Lako je bilo sresti nekoga i popričati.
Lako je bilo progutati važne riječi.
Svemu sam se mogao smilovati.