Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

RASTANAK

Šumo, kako ću bez tebe?
Divna strava više me ne može prevariti.
Šumo, korijenu u koga sam zube zario da se izliječim
Kojim sam jezik vidao da ne progovori nikada.
Šumo, lako je ovaj svijet obezglaviti
Ali obezglavljenost – kome ona pripada?
Šumo, tebe sam posadio da bih te izgubio
U jednom brzom popodnevnom snu.
Šumo, pitam se, imam li pravo na rastanak
Dok vani štekću kosilice i pile?
Spor je i monoton ritam životinje
Koja me prima u topli zagrljaj.
Šumo, gdje je moj mir?