Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

VRIJEME VEPROVA

Svitanje se pružilo preko livade
Gdje su divljale lovorike i teške grude mesa.
Na nišanu sam uzgajao sovu
Za pazuhom i pod kapcima moj je Bog
Bio uhvaćen u zamku.
Ipak, rastao sam kao ambrozija
Na rubovima njive moje su cvjetove
Gazili nogama i spaljivali
Nisam se osvrtao, nisam bježao
Nisam govorio, usukao sam se u sebe
Prigrlivši sisu svoje oportunističke majke
I živio mimo svijeta kao
Lopta u bunaru.
Kuća se srušila na tjeme moje obitelji
Sin je zaspao
Žena se zaredila
Napisao sam esej o tom strašnom
Vremenu veprova
Ali ga nisam objavio.
Veliki tetrijeb – tetrio tetrix
Kljuca na vrata povijsti kao hladnokrvni
Forenzičar zauzdanosti.
Njemu se jedinom nema što reći.