Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

OČEVA KUĆA

Otac izlazi iz automobila, u tišini ljetne žege, upalih obraza. Uljudno, tiho, učtivo. Svetac je bolesno podrhtavao. Bio je zagledan u obzor koji se zacrnjivao. Kuća u kojoj smo prespavali nije imala krov. Zvijezde su disale nespokoj i mlačnost velegrada. Sutradan i u dalekoj budućnosti po kredencima čekaonica i u granulama pješčanih razgovora poništili smo se. Bio je to trenutak koji nije imao sjekiru da se raskoli popola. Onaj koji odlazi nema vremena za prištave jadikovke, rekao je. Riječima koje su me preskočile spjevao sam mu kuću.