Golmanu, lovcu i šumaru | Tvrtko Vuković

ŠUMA

* * *

Šuma mi je jednom davno rekla: „Šuma ne govori, ali njena zelenoća da. Čuješ li to zujanje? Čuješ li sjećanje Bogova?“ Ne, rekao sam. Iako sam čuo. Ako samo jednom šumi priznaš slabost, ona te može zauvijek zaogrnuti u sebe. Tako sam i ja nakon dugih godina postao zelen, pa žut, pa zemlja. U šumu se nikada ne pretvoriš. Ona je nebeska.

* * *

Na svome tijelu osjećam žuljanje nekog hrasta, doticanje meke gljive i rast mrkog medvjeda. Ipak, oni nisu šuma. Šuma je moj strah i moja obitelj. Sekretarica je također šuma, ali samo kad mi donosi kavu.

* * *

Šuma je obično tamna i smrtna. Tama se vidi, a smrt šušti pod nogama i opominje. Tako se zaradi višak šume, koja u brizi postane meso i tijelo. Mene je oplahnula jednom dok sam pušio cigaretu.

* * *

Inženjer šumarstva zna da sječa šume nije grijeh. U prostranoj sobi ponad grada, između velebnih staklenih zidova, onkraj mirisa sekretarice i uposlenika, u fotelji od kože, s probavnim smetnjama, ekološkom olovkom, ekologiziranim strastima, na isteku radnog vremena, sječa šume izgleda banalno kao osušeni balac u zelenom rokovniku od kože. Tko je toga svjestan ide studirati medicinu, strojarstvo ili književnost, jer su ta zvanja nerizična. Sječa šume je najopasniji posao na svijetu.

* * *

U rano jutro kada prve sove zaćore, kada žena stavi vodu za kavu, kada se otvore nove ozonske rupe na nebu obitelji i ozrače nas tajanstvom netrpeljivosti i nervoze, kada sjedam u automobil i odlazim put uzdrhtalih stabala, a sin ostaje topao i mekan u svom zasranom djetinjstvu, obuzima me tjeskoba kojoj izlaz pronalazim u razaranju sirove drvne građe i u bjesomučnom silovanju šume, Tjelesne strasti oduzimaju mi svijest i bacaju me na neposječene krošnje. Istovremeno, one luče medovinu i žderu moje kosti. Istovremeno, bezosjećajno, beskrupulozno, blago, trezveno, misaono, uljuljano, dosadno, nezainteresirano plutam prema šumi.

* * *

Sin je iznevjerio šumu. Ona mu vraća izrastanjem prema nebu.