Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

DUGAVE

Nerado izlaziš iz sobe
i ne znaš da te čekam dolje
već mjesec, tjedan i dva sata.
Na stranu bezbrojne tegobe
i što te ovog puta kolje,
to nije prozor tvoj, a vrata?
Ovako nećemo se lovit
kad budem bez tebe cjelovit.

Susjedni kafić, tu me nađi,
gdje utrne života svrha
i puls je duše posve stišan.
PTSP-ovci u svađi
koliko anđela je s vrha
igle im slijetalo na nišan.
Kroz dim ćeš vidjet, glavu gurni,
u ruskom ruletu je turnir.

Njoj koja nam je puno puta
odgađala samosmaknuće
ledenim pivom nazdravljamo,
jer moždinama našim luta,
duž zavojnice, u svanuće,
po živcima i tamo-amo,
i što bismo je više htjeli –
sve nam je kraći ovaj reli.

Tu nitko nije sebi važan,
ne zna ni kada jest u pravu,
i zašto mu je suha duša
s kojom je srljao na ražanj,
i na čem pleća nose glavu,
a ženska, što odavno tuša
ne vidje, bubne da bi dala –
prije no glupost će budala.

Kazaljke kruže tako sporo
po kružnici od vekerice,
i nećemo se više hvalit,
kao ni mjuzu, to je Škoro,
cijuk i cilik tamburice,
pa dere grlo onaj Halid,
a dok nam se ovako pjeva –
idemo dalje al’ bez gnjeva.

Sve sami pokajnik bez grijeha
i krunice i uspomene
igra sa zdravljem vruće-hladno,
jer nerodna je naša lijeha
i kako ćeš izdvojit mene
kad nije samo meni jadno
i gdje si, hajde, dođi brže,
pivo me u nebitak vrže.

(1998)