Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

NA NASIPU

Mlaka je noć, automobili
poredali se pored rijeke,
a mi se urotnički bili
udaljili od gradske dreke.

Nije to bio potez lukav
nego nagnuće duša tmurnih
kao kad rukav takne rukav
umjesto zagrljaja burnih,
ili proklija slutnja nova
i zametne se čežnje klica
iz dječačkih šarenih snova
i osmijeh odleprša s lica.

Visokim petama si travu
ubadala duž vrba krivih
i tako pratili smo Savu
bez prosedea narativnih.
Razgovor težak, lagan kaput,
i život kakve ne znaš mnoge,
da nije bio zgažen dvaput
pod tvoje bih ga prostro noge.

I tako dalje za se mrmljam
a suglasnike guta tama,
svjetla se gase, iza grmlja
rijeka se valjala za nama.