Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

VIVALDI

Svako baš godišnje doba
sjeti me ljubavi tvoje,
kada se dižeš iz groba
mijenjajuć životne boje,
kada se ispuniš žarom
ljetne vreline kraj mora
ili se osjetiš starom
s najavom pojavka bora;
jednako kada ti trne
živčevlje sluteći studen,
zima tjeskobu ti svrne
u srce – odmah ti budem
daleki tuđin, a blizu,
strepnjom sekundiram ti,
dah po dah pijem u nizu,
šare na prstima pamtim,
pa vrtim programe redom,
navijam diskove glatke,
nudim te čajem i medom,
izmišljam snove i gatke,
a rese, zglobove, stegna,
između prstiju baršun,
masiram nevještih kretnja
zaustavljajući strašnu
navalu raspada svijesti,
čim se u krilu tvom smjestim.

(2003)