Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

BUNDEK

Bez tebe opet pred kafeom
odupirem se staroj misli
da moram sezati za ehom
trenutka kada smo se stisli
na jednu od tri klupe noćne
raskošnog parka pored rijeke
da opet kušam tvoje voće
i slušam jauke od jeke
iz duše titraja miline.
Zaustavi se i kolona
automobila kada brizne
sjaj japanskoga lampiona.

Bez tebe opet usred grada
prepoznam jednaku tjeskobu
u menadžera što se nada
naći zaboravljenu torbu
pa užurbano okom strijelja
po kutovima netremice
i disku sjećanja, bez želja
da ičije prepozna lice
uz prozor ili pored šanka
kojega krasi niska pitka
boca i stolaca gdje tanka
crta me dijeli od nebitka.

Došla-ne došla, neka žrtva
bude sav život poput vina
u dugoj čaši, dok se mrtva
i raskućena popudbina
na ispražnjenu memoriju
učitava. I neka trava
niče na tlu gdje bure briju
i samo kamen ima prava.
Dok se u glavi brige glože,
planovi bez pokrića, zlata,
tjeskobu mi odagnat može
samo njen zlatni osmijeh s vrata.