Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

TREŠNJEVKA

Kad govorim, tad prostor prostrijeli me,
a vrijeme će iz točke vani suknut,
i bude li to tvoje milo ime,
demon praznine odmah će ustuknut.

Ovdje – iznutra prema vani spaja
presjek i srh energije i smisla;
Sad je početak vremena – do kraja,
i silnica zbog koje si se stisla.

Kad nabrajam zbog čega kažem: nemoj,
to želim da se jave duše znaci,
na koplju zbilje zakoprca demon
i tratine da osvoje maslačci.

Puhni u balon i puni ga dahom,
rasplini se u vremeniti beskraj,
na rastanku s tjeskobama i strahom
talasanju se azurnome predaj.

Života vrtlog i struja pjenuša
rastvor od štiva, pletiva i mliva,
ali uz tebe odsad tvoja duša
jednako snažnim zamasima pliva.