Ljiljan u trnju

| | preuzmi

NOSOROG

Odmah do ceste si na samoj međi
sadio đurđice,
ne izmaknuše korova tuđice
tebi zlopogleđi.

Da ovu radost ne pomuti ništa,
vedro ismij se
i kada nađeš suhi svlak zmijice
pokraj utočišta.

Otkako posve suvišnoga grad te
oda se odbaci
u vrludanju bezmalo oblaci
jedini te prate.

Sad provjeravaš odozdola smeđe
žljebove oluka,
blijedi ti sjećanje na svijet odluka,
žestiš se sve rjeđe.

Klonule nade i svijest da su opet
sloboda i pravda
protjerane i propale za svagda
kao antilope

na pustari sasušene savane.
Nosorože zgađen,
ostani gdje te muza samo nađe
prije nego svane.

Zaboravljač-zaturač koječega
više ne zazini
ni o čem što je i blizu razini
preklanjskoga snijega.

Bez uporne strepnje ni za koga
odsada sadnice
plijenit će brigu, umjesto nadnice,
ovog nosoroga.

(2001)