Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

NOSOROG

 

Odmah do ceste si na samoj međi
sadio đurđice,
ne izmaknuše korova tuđice
tebi zlopogleđi.

Da ovu radost ne pomuti ništa,
vedro ismij se
i kada nađeš suhi svlak zmijice
pokraj utočišta.

Otkako posve suvišnoga grad te
oda se odbaci
u vrludanju bezmalo oblaci
jedini te prate.

Sad provjeravaš odozdola smeđe
žljebove oluka,
blijedi ti sjećanje na svijet odluka,
žestiš se sve rjeđe.

Klonule nade i svijest da su opet
sloboda i pravda
protjerane i propale za svagda
kao antilope

na pustari sasušene savane.
Nosorože zgađen,
ostani gdje te muza samo nađe
prije nego svane.

Zaboravljač-zaturač koječega
više ne zazini
ni o čem što je i blizu razini
preklanjskoga snijega.

Bez uporne strepnje ni za koga
odsada sadnice
plijenit će brigu, umjesto nadnice,
ovog nosoroga.

(2001)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.