Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

ZAGORJE

Kad pogađam od čega su mi kosti,
odgonetam i čemu sam sve predan:
Providnosti sad ili prolaznosti
i drži li me to dan ili tjedan?

Računam i na potvrdu odozgo
za stvari srca i što god se vari,
podupirući razloge i mozgom
tako da ne dam zraka tamnoj tvari.

Kao u priči silnik što ne haje
za opomenom na raj i spasenje
već, odgodivši zadnje izdisaje,
za skutom žene zatečene segne.

Nemir i drhtaj, žučnost a ne nijemost,
prolaze mojim živcima i bïlom,
a da sam kula – zračio bih svjetlost,
da imam barjak – šuštao bi svilom.

Ovako čekam proljeće i jesen,
izboj i spokoj, plodine i cvasti,
i danomice nada se nadnesen
životu vječnom da odajem časti.

(1997)