Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

SAMO KIŠICA

 

Ova kišica, ova kišica zlatna,
dvije-tri kapi na šešir tvoj i lice,
malo me tješi, malo odvlači nekud.

Dođem si tako poput lagana klatna
na zemlji s jednom nogom, negledimice
koraknuvši već s drugom u daleku

stranu, gdje si ona što zabaci glavu
na poljubac, da nekoliko ih kapne
po čelu, pored usana i na bradu.

I zakovrćući očima kroz travu
odlaziš onkraj zrcala koje napne
tu prispodobu, kao riječi paradu.

U parkovima, ogrnutima tamom,
same utvrde s bedemima od tuja.
Sam, ponovo sam, a nisam ti ni pratnja.

Osvrćući se zalud poželim samo
da kao bik te otmem ili oluja,
ili kišica, ili kišica zlatna.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.