Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

KSANTIPA

 

Usahnu listom snage moje,
za petama psi griže laju
kada se crne slažu boje
na tvog života štafelaju.

I što potroših ili spiskah,
ostade jedva cijela kuća,
rasprši kroza svemir vriska
iz punih glasnica i pluća.

Pa zar je i tebi kriv pjesnik?
Koji na pustom mjestu pjeva?
Ali u žili tlak još bjesni
i usne drhte, oko sijeva.

On snove prevađa i slutnje
jezikom noći, katkad jasnim,
to razbi se o bedem ljutnje
i slomi s treskom gromoglasnim.

Pod oblake bi lako glavom,
zato će sada nisko puzit,
i napor ne kiti se slavom
pa s njome može samo u zid.

U ovom dobu nema prođu
ni zvučni stih, ni strofa s mjerom,
nek onda sivi hrčci glođu
štafelaj s mojim lomnim perom.

(2001)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.