Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

MOSKVA

Prvi put sam u metropoli slušao pravog slavuja.
Noćna se Moskva u slutnjama ljeta opuštala širno,
pogled na kremaljske zidine jedva bi turista dirn’o,
otkuda beskrajne ljudske je rijeke vijugala guja.

Prigradski obični ringišpil – postaja Parka kulture,
Zagreb bi u njega stao sa čitavim Kozari Bokom,
začudo nikakav efekt ne ravna mi uhom ni okom,
skupine mladeži skromne unutra se radosno žure.

Tamo kraj ograde sporednog ulaza stajali ljudi
gledajuć uvis u krošnje prolistalih krupnih drveta,
gdje bi slavuja već morali vidjeti, kada ih sretan
daruje glazbom u ponoć ponavljanjem napjeva ludih.

Pjeva o sigurnom domu, planiranju, stvaranju, blagu,
ptićima, zaspalim jedva, o ženi, tjeskoba je trza,
pjesma je tješi, koluta se jednako spora i brza,
o poslodavcu što otkazom prijeti, o visokom pragu.

Posve me obuze triler, melizam i dirljivi sevdah
sitnog nevidljivog bića što noć elektrizira pjesmom,
starac i umorna žena i bomž i curetak s vespom
svi su ga slušali nikom, a ja još pokatkad pogledah.

Tako u novom se stoljeću pjesnik objavljuje puku
što odrvenjelim korakom nalazi k postelji puta,
drogiran tv-opijumom vlastitim snovima luta,
vampirskom zombiju bježeć u sablasno maglenu luku.

Slavuj razasipa muku i sreću, opojnost nagnuća,
i nadahnuća, daleko od kamera prirodni zastor,
on je okidač vibracija i samozatajni majstor,
njemu je umjetnost sklada i promjena – rođena kuća.

(2006)