Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

OVIJENA JE, ŽENA JE

Pozavidio sam noćas lijevoj ruci –
onoj oko koje spavaš ovijena
nalik dokeru na lopati u luci
dok se odmara kao vlastita sjena,
ili beduinki zagrljenoj s palmom
da se uvjeri napokon je li stvarna
kao ta oaza gdje je udomljena
zbog upitne ubrojivosti pod čalmom,
što je pjeskovita i nerazmotana.

Utopljenica na deblu ploviš rijekom
u rastvoru od poplava i monsuna,
sanjaš astralno polje pod kukurijekom,
uzduž kojeg zelena vijuga Una,
vidi se iz vlaka: tračnice su puška-
dvocijevka koja ispaljuje te u zrak,
da lebdiš u oblacima od plotuna
što se kolutaju kao bjelouška
klizeći natrag u mliječno-bijeli sumrak.

Peć si vruća bez loženja i ložača,
odmjereno bubnjaš pod ramenom i laktom,
kao da mostom vojnički stroj korača
dah si uskladila sa srčanim taktom,
a ruka oko koje spavaš ovijena
gromobran ti je od nemira i briga
pred snovitim rasprsnućem kao atom,
i ako samo uzdahnem – novi je na-
gli trzaj – iz desne mi ispadne knjiga.